Nakon sjajnog uspjeha vaših romana, u velikim i džepnim izdanjima, za vas se govori da ste «popularni» autor. Prepoznajete li se u tom izrazu?
Guillaume Musso : Za mene nema veće zahvale od ove da ljudi čitaju moje romane u metrou ili u autobusu. Popularna književnost – Marcela Pagnola, Agathe Christie, Barjavela i Stephena Kinga... – je ta koja mi je kao djetetu ulila ljubav za čitanjem. To je književnost tvoraca priča i ljubavi prema čitanju. Stoga nemam nikakvog problema s tim da me nazivaju «popularnim» autorom, štoviše ponosan sam na to... Svaki put pri susretu s čitateljima, na književnim večerima s posvetama knjiga, iznenadi me njihova raznolikost: čitatelji svih godina i spolova, ali najviše je mlađih odraslih osoba i tinejdžera. To me možda najviše iznenadilo: uspio sam doprijeti do publike poznate po tome da više voli video-igre i stripove nego knjige.
Nakon vašeg trećeg romana sada prepoznajemo «Mussoov stil», izgrađen na napetosti i emociji. Kako gradite svoje priče?
G. M. : Uvijek nastojim pisati knjige kakve bih i sam rado čitao. Volim kad me priča toliko opčini da više ne mogu odložiti knjigu koju čitam. Isto tako, stvarajući priče veoma pazim na skokove i povećanje napetosti. Volim da svaka stranica doziva drugu i da kraj svakog poglavlja potiče na čitanje idućega. Nastojim biti maštovit, uvesti u priču gotovo filmske rezove, a da pritom ipak ne narušim dubinu likova. Mnogo radim na «biografiji likova». Moram ih savršeno poznavati kako bih s njima mogao suosjećati i kako bi se tijekom pisanja razvila ta tajanstvena alkemija koja pobuđuje emociju. Na kraju krajeva, to je ono što me doista zanima: malena jeza koju će osjetiti svaki čitatelj kad okrene posljednju stranicu. To je moja definicija «horor» književnosti.
Možete li nam predstaviti novi roman, Hoćeš li biti tu?
G. M. : Krenuo sam od jednostavnog pitanja: Kad bismo dobili priliku da se vratimo unatrag, što bismo promijenili u svom životu? U svakom slučaju, to je pitanje s kojim se suočava Elliott, mladi liječnik, idealist, kad mu u život uđe stariji čovjek koji tvrdi da je to on samo trideset godina kasnije! Taj dvostruko stariji muškarac tvrdi da zna njegovu budućnost. Rasvijetlivši zapravo svoju budućnost, Elliott kreće u promjenu svoje sudbine... Želio sam prikazati izravan susret čovjeka sa samim sobom u različitim razdobljima njegova života. Jedan ima iskustvo, drugi mladost, jedan ima znanje, drugi sposobnost, jedan želi spasiti kćer, drugi ženu koju voli... Od tog suočavanja izrodit će se jedinstvenost i istina toga čovjeka.
Da biste omogućili taj susret s trideset godina razlike, iskoristili ste temu putovanja kroz vrijeme. Kako ste došli na tu zamisao?
G. M. : Još odmalena oduševljavaju me priče o putovanju kroz vrijeme. Od H.G. Wellsa do Povratka u budućnost, to je klasični književni i filmski motiv koji omogućava da na zabavan način prikažete ozbiljniju zamisao nepovratnosti prolaska kroz vrijeme. Nadrealno mi ovdje pomaže da prikažem temu druge šanse i otvorim razmišljanje o odgovornosti za svoje odabire, nepredvidivosti sudbine i mogućnosti da promijenimo njezin tijek. Za mnoge filozofe, prošlost i budućnost zapravo su dvije rane koje nam remete svakodnevni život. Neprestano smo razapeti između nostalgije i žaljenja povezanih s prošlošću s jedne strane, i nade te projekata vezanih uz budućnost s druge strane. I naravno, postoji rizik da tako prolazimo pored jedinog «pravog» života: sadašnjosti.
Kako je tekao postupak pisanja romana Hoćeš li biti tu?
G.M. Dio knjige odvija se u San Franciscu, stoga mi je bilo važno otići onamo i osjetiti kalifornijsko ozračje. Baš kao i New York, San Francisco je poseban grad, bliži europskim nego američkim gradovima. Bio je važno mjesto protukulture 60-ih godina i još čuva određenu toleranciju i smiren način života kakve ne vidimo drugdje. Nije čudno da su ga Amerikanci nazvali «svačijim omiljenim gradom»...
S druge strane, velik dio romana događa se 70-ih godina, što je zahtijevalo pravo dokumentarističko istraživanje. Rođen sam 1974. 70-ih godina moji roditelji bili su 30-godišnjaci. Stoga sam počeo izvukavši njihove stare foto-albume! Zatim sam se prepustio i uronio u to vrijeme, istraživši na desetke djela, pogledavši sve važnije filmove iz tog razdoblja i pustošeći police cd-shopova kako bih došao do diskova glazbenika koji su tada bili na vrhu: Hendrix, Clapton, Springsteen... Mnogo sam naučio o tom strastvenom vremenu, poveznici između idealizma hipijevskih godina i cinizma 80-ih.
Koga cijenite u književnosti i umjetnosti?
G. M. : Od klasika, više volim knjige nego autore: Ljepotica Gospodnja Alberta Cohena, Le Hussard sur le toit Jeana Gionoa, Tragovi na duši Philipa Rotha… Što se tiče drugih utjecaja, to su američki autori trilera (Ludlum, Follet, Grisham...) zbog svoje uspješnosti, Stephen King zbog sposobnosti da u svakodnevicu utka nadrealno, a od francuskih autora, to su Pagnol i Barjavel, popularni autori koje kritika nije uvijek ispravno vrednovala.
Moj drugi veliki izvor nadahnuća je film. Pripadam generaciji videorekordera – koja filmove nije otkrivala u kinima nego izravno na malim ekranima, pa je tako bila u mogućnosti više puta pregledavati isti prizor, drugim riječima, mogla je «dekonstruirati» film i lakše odrediti njegovu osnovu i tehniku. Siguran sam da je to uvelike utjecalo na moj način pisanja.
Još jedan veliki izvor nadahnuća: kvalitetne anglosaksonske televizijske serije: Dva metra ispod zemlje, Izgubljeni, Obitelj Soprano, MI5, 24 sata... Tu danas nailazimo na najinovativniji oblik naracije, nadahnutije autore i nestereotipne teme.
Zapravo, fikcija, u svakom obliku igra važnu ulogu u mojem životu. Dakako, hrani moju spisateljsku maštu, ali je ujedno i izvor ugode i zaštite od «stvarnog života» koji se katkad čini beznadnim, ali koji ipak valja nositi na leđima... Anais Nin je dobro opisala taj osjećaj rekavši: «Mislim da pišemo da bismo stvorili svijet u kojem bismo mogli živjeti».
Da ste, poput svog junaka, u mogućnosti upoznati sebe samoga trideset godina starijeg, kakvog biste čovjeka voljeli otkriti?
G. M. : Obradovala bi me sama činjenica da sam nakon trideset godina živ! A kad bi taj čovjek još bio i na neki način koristan onima koji ga okružuju, tim bolje.
Pročitajte intervju s poznatim francuskim piscem