Riječki kantautor Damir Urban održao je u sklopu Ljeta u gradu Zrinskih odličan koncert u čakovečkom Starom gradu. Osim starih hitova, večer su ispunile i pjesme s novog albuma “Hello!”, a nakon pet godina stanke Urban i njegov prateći bend 4 izdali su zabavni pop - rock album. Hrvatsku glazbenu scenu teško je zamisliti bez ovoga osebujnog glazbenika baršunastog glasa.
S Damirom Urbanom porazgovarali smo o raspadu Laufera, koncertu koji će pamtiti cijeli život, zašto od glazbenika najviše cijeni Gibonnija, kao i o crticama iz privatnog života.
Kako je započeo vaš glazbeni put?
- Glupo, kao i svakome vjerojatno. Kad to počne, nisi ni svjestan toga sve dok ne dođe do pola ili pred kraj puta. Tako je vjerojatno i s drugim stvarima u životu. Počeo sam se baviti glazbom kao čisto nekakvom zajebancijom. U to sam vrijeme bio puno zagriženiji za crtanje i slikanje. S obzirom na to da je glazba u Rijeci tada bila nezaobilazan medij, tada je postojala jaka i kompaktna scena. Cijela ta scena i pokret meni je u početku značio puno više nego sama glazba. Budući da su se crtači, slikari i glazbenici svi nekako družili na istim mjestima i krugovima, vrlo je često dolazilo do nekakvih križanja, da slikari sudjeluju u glazbenim projektima, glazbenici u predstavama ... Tako sam i ja nekako malo - pomalo došao do svoga prvog benda i uletio u glazbu. To bi je bila igra, zezancija i evo me, 25 godina kasnije shvaćam da je to vrlo ozbiljno.
Laufer ostaje prekrižen i dan - danas
Velik dio Vašeg života i karijere obilježio je bend “Laufer”.
- Žao mi je što je većina ljudi upoznata najviše samo sa zadnje dvije ili tri godine rada tog benda. To je vrijeme kad je Vava došao u bend kao gitarist i tada smo doživjeli uspon. On je došao nakon pjesama 'Lopov Jack' i 'Moja voda', kad smo postali bend bitniji na državnom nivou. Ali moram reći da smo godinama prije toga mi kupili nagrade na lokalnim gitarijadama, RiRock manifestacijama ... Tako da je taj bend postao puno ranije poznat lokalno. I nakon deset godina sviranja u Rijeci mi smo prekrižili mogućnost da je moguće napraviti nešto šire, a točno negdje u vrijeme gašenja benda desio se proboj na državnom nivou. Tad smo svi mi već bili umorni jedni od drugih. Promijenili smo se u tih desetak godina sviranja. Promijenile su se glazbene želje, uzori, glazbeni pravci koje slušamo i želimo dosegnuti ... Netko je htio zaraditi pare, netko doći do što više žena, netko probati nešto novo na glazbenom polju, netko je želio biti žešći, netko je želio biti blaži. Uglavnom, više nije bilo razloga da ta formacija ostane na okupu. Od silne slobode koju smo imali postali smo zatvorenici te svoje glazbene slobode i počeli smo biti zatvoreni u mjerila koja smo si sami zadali. Ja sam počeo prčkati nešto s drugim ljudima, eksperimentirati, što dečkima iz Laufera nije bilo drago. I u trenutku kad je to zazvučalo dobro počeli smo razgovarati na način nekakvih ultimatuma. A ja sam glup u životu i čim mi netko kaže: ovo ne možeš, onda ja to radim. Ja nekako sve u životu radim obrnuto, pa tako i to. I tad smo taj bend prekrižili i prekrižen ostaje i dan - danas.
Vama je dobro krenula solo karijera. Dobro se otisnula od tla.
- Ne znam što znači u Hrvatskoj dobro krenuti. Osobno ja u zadnjih dvadesetak godina ne primjećujem pomak prema gore ili dolje, barem ne u financijskom smislu, moram priznati. Svako malo se dogodi nekakav medijski bum, da se vjerojatno mediji zasite određenih likova na sceni, pa ponovno požele iščeprkati iz smeća par nas. Pa sam onda malo prisutniji, pa me onda dvije - tri godine opet nema. Pa me onda opet netko gura i ima me čak i na križaljkama ... Ali zapravo, realno gledajući, ne dešava se u mom životu ništa specijalno. Imam bend, sviramo, uživamo u tome što radimo, putujemo, glazbu pokušavamo primijeniti na razne načine. Ne radimo samo glazbu koju objavljujemo na albumima, nego i za sebe, za neke prijatelje, za kazalište. Svašta. I slikam usput, tako da pokušavam na neki si način dati dovoljno slobode da mi nešto od ovog što radim ne bi slučajno dopizdilo ili da me ne bi sputalo.
Metalci ga hračkali, a on zapalio stage
Koji koncert u svojoj karijeri pamtite kao najbolji? Što se uopće mora poklopiti da bi bio dobar koncert?
- Ovo je glupo što ću ti reći, ali puno bolje pamtim loše stvari. Ovo je užasno, ali dobar koncert brzo zaboravim. Još ako se par puta ponovi dobar koncert, onda i dobre stvari nekako utonu u kolotečinu. Zapravo se mi trudimo da nama bude dobro, pa se to prenese i na publiku. Ako nama nije dobro, to se jako brzo skuži. Ali htio sam reći da zapravo pamtim više ružne stvari i loši koncerti mi ostanu u sjećanju. Loši nastupi, loša snimanja, to pamtim. Tako mi pamćenje radi. Ima jedan takav koncert koji je u Rijeci organizirao Pišta, otprilike u vrijeme kad je osnovao Hard Time i vodio emisiju Metal mania. On je došao u Rijeku, tad je ta emisija bila vrlo popularna, a kako se mi znamo, zvao me da dođemo svirati. Ja sam mu lijepo rekao: 'Pišta, popizdio si skroz, kako ćemo mi nastupiti na Metal maniji? Nismo mi metal bend'. On je samo odmahnuo rukom i rekao: 'Imate vi nekakav takav rif, bit će sve dobro'. I dođemo mi na tu Metal maniju, a kad tamo dvjesto zagriženih metalaca. Kako smo mi krenuli svirati, tako je prema nama krenula kiša pljuvački. Stvarno je to bilo nešto odvratno. I koliko god ja bio tolerantan, u jednom trenutku mi je bilo 'too much'. Sjećam se da sam vidio i taj neki metal bend da nešto seru po nama, pa sam uzeo neki sprej koji sam našao iza bine, dohvatio upaljač i zapalio im sva pojačala. Tonac se ustrčao na binu s aparatom za gašenje požara. To mi nije bilo dosta. Nego sam rekao publici: 'Nastavite vi samo pljuvati k'o i do sad, samo neka onaj koji pljune digne ruku, da vidim koji je taj'. I par ih je hrabrih diglo ruku i sjećam se da sam skočio u publiku i da smo se nešto mlatili. Ma strašno. Taj koncert, vjerujte, neću nikad zaboraviti. I još je bio u Rijeci, tako da sam ja danima nakon toga morao hodati tim gradom. To recimo pamtim dan - danas.
Od kolega najviše cijeni Gibonnija
U svojim ste izjavama često govorili kako ste dosta razočarani svojim kolegama glazbenicima. Je li to još uvijek tako?
- Više nisam razočaran jer su moja očekivanja sada drugačija. Kad si mlad i kad imaš nekakve razloge zbog kojih se baviš onime čime se baviš, očekuješ da smo svi nekako isti, da smo svi u istom dreku i da ćemo svi postupiti na sličan način u sličnoj situaciji, ali nije tako. Moram reći da i među rock i alternativnom glazbom također postoje ljudi koji se tom glazbom bave iz potpuno krivih razloga. I onda skužiš da ni jedna glazba nije imuna na sranje. Ne postoji skupina ljudi koja je imuna na novac, potkupljivanje, niske strasti ... Čak i ja u određenim fazama u životu. Ali zato imamo mozak i zato imaš sebe da se boriš protiv toga cijeli život. I mi uporno radimo na tome. Ako mi sviramo pop glazbu, činimo to zato što se to nama sviđa, ne zato što smatramo da će to bolje proći kod publike i kritike. Razloga osim same glazbe nema. Ako se desi da nam netko pokloni milijun dolar, super, sigurno ih neću odbiti. Nisam kreten. Ali sigurno zbog tih milijun dolara neću ići mijenjati sebe ili svoj pogled na glazbu.
Koga cijenite na našoj estradi?
- Nisam o tome puno pričao, nikad nije bilo puno prilike. Ali kad me već pitaš, onda ću ti reći zašto sam u zadnjih par godina izgradio odnos s Gibonnijem i zašto smo i privatno prijatelji, jer glazbeno i nemamo nekakvih dodirnih točaka. On je čovjek koji je dovoljno psihotičan kao i ja, i preispituje se svakodnevno. On ujutro svaki dan počinje s pitanjem je li to što radi uopće dobro, radili li to na dobar način, zašto je uopće tu i čemu to uopće ... S njim sam vodio duge razgovore o samim razlozima što, zašto i kako. To što prodaje velike naklade i što je, pretpostavljam, najkomercijalniji izvođač u ovoj zemlji i što mu je količina publike dokaz da je na pravom putu, njemu to nije dovoljno. Meni je to kod njega veliki plus. Zbog toga mi se svidio i po tome smo slični. Dok puno rockera koji su mi slični nemaju ta pitanja. Imaju varijantu 'u se, na se i uza se', i tu završava sva njihova filozofija. Ja teško tu mogu sebe naći u nekim duljim razgovorima. Gibo je jedan od onih koji traže razlog više. Ima takvih još, ali, s obzirom na to da nekako nisam previše socijaliziran tip, ništa od toga. Nekako se broj ljudi oko mene smanjio strašno, rijetko nam dolaze ljudi u goste ... Meni se dovoljno družiti s publikom na koncertima. Tu imam priliku podružiti se s par tisuća, par stotina ili par desetaka ljudi, kako gdje. Tako da nemam potrebe kad dođem doma za neka velika druženja. Osim njega, u zadnje dvije godine, ne znam jesam li s nekim proveo neko kvalitetno vrijeme. To je vjerojatno moja greška.
Nakon pet godina novi album
Nakon pet godina svjetlo dna je ugledao Vaš novi album “Hello!” Zašto je tako dugo trebalo?
- Mi imamo naš mali studio i sve što radimo snimamo iz nekog gušta. Stalno nešto sviramo i “kuhamo”. Budući da mi u prostoriji ne vježbamo svoje stare pjesme, nego stalno stvaramo nešto novo, jammamo, improviziramo, ja nemam ni poriva da to stalno nešto izdajem ... Kao bend dovoljno smo otvoreni na koncertima da ponekad možemo improvizirati kad nam se to prohtije, pa nam je i svaki koncert drugačiji. Radimo stalno nešto novo. Desi se da ploča dođe u jednom trenutku kad odlučimo da je stvarno već puno vremena prošlo i da bismo mogli nešto izdati. E, onda u tom momentu vidimo što radimo taj čas, sklopimo deset pjesama i to je ta ploča. Ja ne osjećam tu pauzu od pet godina jer stalno nešto stvaramo. Vjerujem da je ljudima koji nemaju dodira s nama, osim kad vide novu ploču, to stvarno duga pauza. Ja ću se potruditi da ubuduće one budu kraće. Ne zbog sebe, već zbog publike. Meni su osobno koncerti ono zbog čega mi je to sve gušt. Mi sebi snimimo nešto u studiju i ne veselimo se jer mislimo da će to čuti još netko. To je kao da imaš curu, pa ti je gušt ne što si je ti maznuo, nego da ti je svi maznu. Ja se na to ne palim, meni je odnos s njom dovoljan. Pa je tako i s pjesmama. Meni je užitak snimiti pjesmu u studiju za naše potrebe, onaj ostatak industrije mi ne predstavlja neko zadovoljstvo.
Novi album je u usporedbi s prijašnjim optimističniji i vedriji.
- Ja to ne osjećam niti primjećujem. Ne osjećam neku promjenu. S obzirom na to da sebe viđam 24 sata, ne vidim promjenu. U zadnje dvije godine nije mi se desilo nešto toliko bitno i značajno pozitivno da bih mogao reći da je to zbog toga. Ja sam puno pjesama htio napraviti veselima i pozitivnima, pa su ispale depresivne, ili obrnuto. Ja se tu negdje gubim u željama i izvedbi. Ovo je valjda ispalo tako nekako.
Dobro je imati jedan dio života sređen
Što se privatnog života tiče, čini se da ste ušli u mirnije razdoblje. Je li to uistinu tako?
- Jesam. I to odavno. Ne bih volio da taj neki klinac u meni nestane, tako da su neke moje gluposti sigurno ostale. Ukupno gledajući, sigurno je da sam se orijentirao na neke druge stvari. Dobro je imati jedan dio života sređen. Ja sam osoba koja dobro funkcionira u kaosu, ali i na tom igralištu ti treba bit gol. Ako nema gola, napucavaš loptu na sve strane, a to nema smisla. U životu treba postojati točka gdje se možeš skloniti, gdje znaš da nekog imaš tko je s tobom bez nekakvih drugih razloga osim zato što te voli. Neću više o tome.
Imate sina. Što biste rekli da se on jednog dana ozbiljno odluči baviti glazbom?
- Isto k'o i da se odluči biti pop. To je njegov život. Ja se stvarno trudim biti liberalan. Nemam nikakve želje. Pokušavamo ga izvesti na pravi put, usaditi mu nekakve moralne vrijednosti, da bude dobar čovjek. Što se tiče toga, što će on točno biti i čime će se baviti, ništa mi ne znači. Meni je bitno da je on zadovoljan, da bude sretan, ispunjen i dobar čovjek. A sad šta će raditi, jebe mi se. Nemam nikakvih želja.
Skoro smo na polovici ljeta. Što Vama slijedi? Ljeto puno koncerata?
- Pa i ne baš. Mi smo probali ovo ljeto nekako rasteretiti. Ne sviramo puno, recimo jednom u desetak dana. Stvarno smo pokušali se rasteretiti. Raspored smo napravili tako da se stignemo odmoriti, stignemo nešto raditi za svoj gušt i da imamo nešto koncerata da nas drže budnima. Zapravo neku žešću gužvu planiramo za drugi dio jeseni, u listopadu i studenom. Do tada ne vidim razloga da nešto guramo. Tako da smo komotni. Tko nas želi vidjeti, uvijek nas nekamo može doći vidjeti.
