Danas se cijeli svijet zajednički bori protiv smrtonosnog korona virusa koji nas je sve prisilio da boravimo u sigurnosti vlastitog doma, ograničimo svoje kretanje i najviše od svega druženje s ljudima koje volimo. I dok rjeđi odlasci u dućan nisu najgora stvar koja nam se mogla dogoditi, mnogima je vrlo teško palo socijalno distanciranje i nemogućnost provođenja vremena s prijateljima i obiteljima. Uz to, tu si otkazana putovanja koja se odgađaju do daljnjega, a zatvorene granice država do sada su se činile kao nemoguć scenarij - koji se eto na užas mnogih ipak ostvario.
Prije samo 365 dana, tj. prošle godine u travnju, slika svijeta i života bila je potpuno drugačija. Normalno smo se družili, izlazili, radili i putovali, a ja sam se odlučila prisjetiti kako je to bilo kad sam početkom travnja 2019. odlučila posjetiti dragog prijatelja u Bruxellesu. Bio je to kratak posjet od pet dana, mali city break, koji nisam dugo planirala, jer za to nije bilo potrebe. Dogovorili smo se oko datuma, kupila sam avionsku kartu za pet minuta i jednog sunčanog travanjskog petka nakon posla otišla u Bruxelles. U tri popodne sam radila, a već u 7 navečer bila sam u hipsterskoj četvrti Bruxellesa i jela vruće krumpiriće s majonezom.
Naime, nakon što se moj prijatelj Arno trajno preselio zbog posla u Bruxelles, neko vrijeme smo se dogovarali kako ćemo se i kada vidjeti, a zatim smo odlučili da nam zbog drugih obaveza odgovara upravo početak travnja, te smo krenuli u realizaciju našeg plana. Opušteno smo se dogovorili, a u istom tonu smo proveli i naše zajedničke dane. Nismo brinuli o tome tko je bio u doticaju s kime, niti smo cijelo vrijeme mojeg posjeta provela u njegovom stanu, već upravo suprotno. Propješačili smo kilometre, išli u kino, u muzeje, u pivnice i restorane, gužvali se u javnom prijevozu i u nabavku išli na obližnju tržnicu koja se mogla pohvaliti odličnim izborom bliskoistočnih začina i gotovih jela. Jeli smo praline, dirali stvari po dućanima i bez razmišljanja hvatali površine u metrou, a sve to bez stalnog polijevanja ruku nevjerojatnim količinama dezinficijensa. Kada se prisjetim koliko su se stvari promijenile u samo godinu dana, doista se blago zaprepastim. Kratko je to vrijeme, a istovremeno može donijeti toliko toga.
Belgija je tako sve donedavno bila dobro organizirana prijestolnica Europske unije, zemlja mnogih podjela, ali i tolerancije, te nam se svima nametala kao uzor društva kakvom bismo i sami željeli pripadati. Pa ipak, ta se Belgija sada suočava s jednom od najgorih stopa smrtnosti zbog COVIDA-19 u Europi. Za sada je zabilježeno gotovo 39.000 oboljelih od korona virusa, od čega je gotovo 6000 ljudi umrlo, a s obzirom da inače u Belgiji u projesku na dan, od svih uzroka, umire oko 245 ljudi, a sada, kada korona hara zemljom, dnevno umre oko 300 ljudi samo od COVIDA-19 - stanje je doista alarmantno. I iako u zemlji i dalje ne haraju panika i strah, stroge mjere zaštita su na snazi, ljudi rade od kuće, a grupna okupljanja su zabranjena.
Kada sam ja bila u Bruxellesu prošle godine, bilo je to u idealno proljetno vrijeme koje bi nas tu i tamo nagradilo suncem i toplinom, pa smo cijele dane provodili vani, potpuno bezbrižni. Zajednički smo tako istraživali četvrti Bruxellesa, posjetili smo Bruges i toliko vrhunskih čokoladarnica da sam u pet dana dobila dva kilograma, ispijali smo vrhunske belgijske pive i jednostavno uživali u zajedničkom druženju. Kina su bila otvorena, kao i muzeji, pa smo tako posjetili Magritteov muzej u srcu Bruxellesa, divili se njegovim nadrealističkim djelima, a zatim smo do dugo u noć uživali u novim indie filmovima u malom nezavisnom kinu.
Jeli smo belgijske specijalitete, dagnje i krumpiriće, kada je bilo hladno grijali se gulašima, a tu i tamo počastili bismo se i mirisnim belgijskim vaflima. Iako mnoge zanimaju europske institucije u glavnom gradu Belgije, meni je to bilo krajnje nezanimljivo i jedino što sam željela je bilo istraživati male slatke zakutke tog grada kojeg mnogi povezuju isključivo s birokracijom i kišom.
Nakon što smo se tako pet dana družili, smijali i dosta često grlili, i tom kratkom putovanju je došao kraj, uz vjeru u to da ćemo se ove godine, ove neobične 2020. opet vidjeti na istom mjestu - no sada znamo kako se to definitivno neće dogoditi. I iako je su ove nove okolnosti života u Europi tužne, to i dalje ne znači da ne možemo uživati u uspomenama i sjećanjima na neke ljepše dane, kao i da se ne možemo i dalje družiti i voljeti, samo na daljinu i virtualno.