Trebalo bi napisati što kraći članak kako vaša pozornost ne bi “odlepršala” do njegovog kraja, pa ću dati sve od sebe. Četiri dana u Beogradu… premalo za vidjeti i doživjeti grad, premalo za posjetiti sve što želiš i što si dobila kao savjet da posjetiš, ali dovoljno da se vratiš i svima bez prestanka pričaš kako je to “grad s posebnom energijom”. Grad s poviješću i nevjerojatno živim bilom.
U subotu smo dočekane potopom kojeg je nemilice za 30 minuta izguralo sunce. Odsjele smo u Falkensteiner Hotelu Belgrade smještenom u Novom Beogradu od kojeg nam je do bilo koje točke trebalo maksimalno 15 minuta taxijem, koji su, usput rečeno, u Beogradu jako jeftini. Oprez kada ih zovete jer neki neće prezati da vas prevare. Koristite aplikacije ili neka vam hotel pozove taksi. Nas su svi, kad su čuli naglasak, odmah upozorili na “majmune” i “Indijance” kako nazivaju svoje kolege taksiste koji varaju klijente.
Prvi dan nismo puno razgledale jer smo došle kasno, popile kavu na terasi hotela i spremile se za večeru. Ona je tvrdila kako se sve treba rezervirati, a ja se sjećam da nigdje ništa nismo morali rezervirati. Pogađate, Ona je bila u pravu.
Odredište - Beton hala, uz Savu, gdje je jedan do drugog smješteno desetak lokala dupkom punih ljudi koji se sjajno zabavljaju. Predmet naše čežnje - restoran Cantina de Frida. U tom trenutku u restoran koji je i bar i disko ne stane više ni igla... Hrabro ulazimo, live bend pjeva Gibonnijevu “Oprosti” (obje smo uskliknule!!!! ). Konobar nas nakon 5 sekundi zurenja (valjda je mislio da nismo baš čiste) smješta za neki ojadni stol na “poziciju nigdje”, no naša upornost, moje umjetne trepavice koje su radile 800 na sat i njegova srdačnost su nas kroz 20 minuta smjestili za najbolji stol na galeriji. Najele smo se izvrsno, zabavile još bolje, otpjevale pjesme gotovo cijele hrvatske estrade, raspale su nam se frizure, ali smo uživale najopuštenije moguće.
Zabava 5+.
U nedjelju, vrlo slabo naspavane, jer obje imamo alarm unutar bića namješten na rane jutarnje sate, odlučujemo šetati Beogradom. Odvezle smo se na ručak u osebujni restoran Lorenzo&Kakalamba (neću ga sada opisivati, bit će poseban tekst samo o tome :)) te od tamo krenule prema Skadarliji. Lutajući ulicama uočile smo Botaničku baštu koja je senzacionalna i ogromna… Posjetite je ako ćete imati prilike…
Prošetale boemskom Skadarlijom te produžile do Trga Republike, koji se taman obnavlja (volimo mi svi izgleda gradove rovati kad je turista najviše), zatim Knez Mihajlove ulice, to je nešto poput naše zagrebačke Ilice…
Od silnog šetanja su nas boljela stopala, no nismo se predavale jer se u daljini nazirao Hram Svetog Save, čarobno zdanje koje uistinu trebate vidjeti i ostavlja bez daha. Do tamo nam je pješice trebalo dosta vremena, no napravile smo pauzu i popile kavu u bašti Hotela Moskva. Vidjet ćete ga, ne može se ne primijetiti. Postoji sigurno neka bajka u kojoj se nalazi kuća poput tog hotela. Svakako preporučujemo posjetiti i širi centar Beograda gdje će vas oduševiti uličice potpuno mirne i tihe u starim platanama, ali i vrlo živi lokali osmišljeni do savršenstva.
Savršeno umorne odlučile smo se vratiti u Falkensteiner. Ona u saunu, ja uz knjigu i pelinkovac, u baru. Ona, urednica ovog portala, ja PR-ovka, obje naučene na stihiju, kaos, rokove, jurcanje, našle smo savršenu spontanost u uživanju nasamo dok mi se nije pridružila u baru. Premišljale smo se umorne kao da nas je netko gonio otkrivati Beograd - izaći ili ne, ali djevojčice u nama su odlučile da idemo. Izašle u Wurst Platz na pivo i kobasice, zabavile se sjajno i odlučile da ćemo sutra duže spavati. Ups, već je bilo danas.
Za “danas” je bio zacrtan koncert Jessie Ware, zbog kojeg smo se i uputile u Beograd jer sam ja kupila karte čim je to bilo moguće, bez obzira na to što je žena koncert imala i na šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovila dan ranije.
Ona piše neke članke u sobi, ja kontempliram o životu, pitanjima jastva i jako se dobro zabavljamo. Vani lijeva kao iz kabla. Jako, jako loš dan za razgledavanje i otkrivanje, ali mantram da navečer neće kiša. S obzirom da smo u kufere spakirale sve osim zimske odjeće, odlazim do šoping centra i kupujem potkošulje, hulahopke (i tri ruža jer su duplo jeftiniji u Hrvatskoj). Sjajan dan, pomislim i smijem se sama sebi dok me u hotel vraća neki nabrušeni taksist. Ona je na ručku s prijateljicom iz djetinjstva, ja imam dogovor za 16 sati… Sjedam u bar, naručujem kavu i divnoj konobarici iz Falkensteinera otvaram dušu kako ću dobiti šugu jer ću na tijelo staviti neopranu potkošulju. Savjetuje mi da je operem i posušim fenom, no ja ne mogu, ja imam dogovor u 16 sati, koncert je u 20, kada, oh, kada da je posušim... Ona u tili čas zove nekog (mi bismo rekli “zovi čovika”) uzima moju potkošulji i kaže: “Koji beše broj sobe? Bit će do 19 časova”. Ona je bila zvijezda mog dana… Novog Beograda, Falkensteiner Hotela Belgrade, čitavog univerzuma!
Kada ste u Novom Beogradu na mobitelu vam se često pojavljuje prognoza za Zemun. Osnove moje geografije su mi rekle kako to definitivno nije kvart, odnosno blok u Novom Beogradu, što sam imala priliku i potvrditi kasnije vozeći se kroz gradić čija arhitektura jako podsjeća na naša slavonska mjesta. Ako ste u Zemunu, gladni ste ili žedni, popijte i pojedite nešto u Balkan Ekspresu na zemunskom Gornjem gradu, na samoj obali Dunava. Kiša jest prestala padati, no dan je ipak bio tmuran pa doživljaj rijeke nije bio očaravajući kako bih željela, ali uistinu je bilo divno.
Beograd, čini se živi na rijekama.
I na koncu Kalemegdan. Čarobni, veliki, očaravajući Kalemegdan (Kula borbe) kroz kojeg smo šetale u predvečerje prije samog koncerta, kao i poslije njega. Beogradska tvrđava smještena iznad ušća Save u Dunav vibrira energijom ponosa. I stvarno se mora vidjeti i doživjeti (možete se i malo izgubiti, što nam se, naravno i dogodilo :) ).
Večer kišnog, hladnog i tmurnog ponedjeljka završile smo na vinu i pivi u kultnom restoranu Tri šešira u beogradskoj Skadarliji. Cigani su nemilice gudili presretnim strankinjama koje su svoje kose bacale u vjetar dok smo nas dvije bile tužne jer “ništa nismo uspjele vidjeti”… A svi oni muzeji, a Košutnjak… kada ćemo to????
Premalo nam je bilo vremena za sve.
Beograde, vidimo se uskoro. “Kupio” si nas… baš si nas “kupio”.
Sanija Hasanić