ADHD i druga stanja unutar spektra neurorazličitosti pokazuju da ljudski mozak ne funkcionira na isti način kod svih. Umjesto da se promatraju kao poremećaji, upravo se te razlike mogu gledati kao prednost i potencijal. Osobe s ADHD-om često su kreativne, intuitivne i sposobne usredotočiti se na ono što ih zanima, ali se mogu suočavati s mnogim izazovima.

Prepoznavanje i razumijevanje tih karakteristika te osobno nošenje s dijagnozom ključno je za svakodnevno životno funkcioniranje, a upravo smo o tome razgovarali s Leom Ivančić Žic.

Lea Ivančić Žic diplomirana je gestalt psihoterapeutkinja, praktičarka transakcijske analize, NLP Master i terapeutkinja terapije igrom, a u svom centru od 2018. pomaže ljudima da se nose s vlastitom dijagnozom, istraže svoj unutarnji svijet te osvijeste svoje potencijale.  

Tea Čizmek Mesarić

U posljednjih nekoliko godina sve češće čujemo pojam neurodivergentnosti odnosno neurorazličitost. Što on zapravo znači?

Neurodivergentnost ili neurorazličitost označava ideju da ljudski mozak ne funkcionira kod svih na isti način. To uključuje stanja poput ADHD-a, autizma, disleksija, kompleksne traume i drugih. Umjesto da ih gledamo isključivo kao “poremećaje”, ovaj pojam naglašava različite stilove razmišljanja, učenja i doživljavanja svijeta – i u tome vidi vrijednost, a ne samo problem.

Možete li nam reći što je ADHD i kako se razlikuje kod odraslih i kod djece? Koji su prvi simptomi kod odraslih osoba? Kako biste kratko objasnili autizam?

ADHD je poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, iako se kod odraslih često ne očituje kroz klasičnu “nemirnost” kao kod djece. Kod odraslih se češće vidi kroz unutarnji nemir, probleme s organizacijom, zaboravljivost, odgađanje i velike oscilacije u fokusu – od potpune rastrojenosti do hiperfokusa na jednu stvar.

Autizam, s druge strane, obuhvaća drugačiji način komunikacije, socijalne interakcije i doživljaja senzornog svijeta. Obje dijagnoze dolaze u širokom spektru i svaka osoba ih živi na svoj, jedinstven način.

I vi sami imate dijagnosticiran ADHD, kako ste se nosili s tim saznanjem? I kako je došlo do te dijagnoze?

Moja dijagnoza došla je tek u odrasloj dobi, nakon godina osjećaja da nešto “ne štima”. Bila sam uspješna izvana, ali iscrpljena iznutra. Dobiti dijagnozu za mene je bilo olakšanje – napokon je postojalo ime za ono što sam cijeli život osjećala. Nije bilo lako nositi se s mislima i tugom “da sam bar znala ranije”, ali bilo je oslobađajuće prestati kriviti samu sebe.

Tea Čizmek Mesarić

Koliko je čest kasni dijagnostički put, obično ADHD vežemo uz djecu? Koji su najveći izazovi u dijagnosticiranju ADHD-a kod odraslih?

Vrlo je čest. ADHD je dugo bio percipiran kao “dječja dijagnoza”, i to uglavnom “dječaka koji ne mogu sjediti mirno u klupi”. Žene i odrasli ostajali su neprepoznati. Najveći izazov kod odraslih je to što se simptomi preklapaju s drugim stanjima – od anksioznosti do burnouta – i zato mnogi prođu dug put prije točne dijagnoze, u prosjeku čak do dvije godine.

Postoji li rizik od pogrešne dijagnoze (npr. zamjena s anksioznošću, depresijom)?

Apsolutno. ADHD se često “sakrije” iza simptoma tjeskobe ili depresije, jer kronični stres i frustracija zbog neprepoznatog ADHD-a mogu dovesti do njih. Zato je važno da procjenu radi stručnjak upoznat s različitim stanjima, a ne samo da se liječe posljedice. Nerijetko se dodjeljuje i pogrešna dijagnoza poremećaja ličnosti kao što si granični poremećaj ili narcisoidni poremećaj. 

Na koji način ADHD može utjecati na radnu svakodnevicu? Što je vama najveći izazov u poslovnom okruženju i jeste li pronašli tehnike koje vama pomažu?

ADHD može značiti kašnjenje na rokove, poteškoće u organizaciji i zadržavanju pažnje na zadacima koji nisu zanimljivi. Za mene je najveći izazov održavanje strukture i ritma rada. Ono što pomaže su jasne rutine, planeri, podsjetnici i tehnike poput “timeboxinga” – raspoređivanja vremena u blokove, a ne u sate, kao i moja inačica pomodoro tehnike. Naučila sam i prihvatiti da moj mozak funkcionira drugačije, pa se ne trudim siliti ga na standardne obrasce produktivnosti kao što je "pojedi tu žabu" i slične moderne self help savjete. 

Tea Čizmek Mesarić

Kako ADHD utječe na samopouzdanje i mentalno zdravlje općenito?

Ako je neprepoznat, često vodi do osjećaja manje vrijednosti – jer se osoba stalno pita zašto joj ono što drugima ide “normalno” ne uspijeva. To može potaknuti sram, samokritiku i kronični stres. S druge strane, kada se prepozna i razumije, ADHD može postati i izvor snage – jer donosi kreativnost, intuiciju i sposobnost razmišljanja izvan okvira.

Što osobe s ADHD-om mogu same učiniti kako bi si olakšale svakodnevicu?

Male stvari čine veliku razliku: struktura dana, realni ciljevi, korištenje  3D podsjetnika (ako ne vidim, ne postoji zamka), i obavezne “pauze za reset”. Također, važno je raditi na samoprihvaćanju i naučiti reći “ne” – jer pretjerano opterećivanje vodi u iscrpljenost.

Koja je uloga psihoterapije, a koja lijekova u liječenju ADHD-a kod odraslih?

Psihoterapija pomaže razumjeti sebe, razviti strategije i obraditi emocionalne posljedice odrastanja s neprepoznatim ADHD-om. Lijekovi pak mogu značajno poboljšati koncentraciju i smanjiti kaos u glavi. Idealno je kad se kombiniraju, jer tada osoba dobiva i unutarnje alate i vanjsku podršku.

Postoji li još uvijek stigma oko ADHD-a u odrasloj dobi? Kako okolina (poslodavci, obitelj, društvo) može pružiti bolju podršku?

Nažalost da. Još uvijek postoji stav da su odrasli s ADHD-om “neorganizirani”, “lijeniji” ili da se “samo trebaju potruditi više”, kao i opasna pretpostavka da niti ne postoji i da je to samo "tik tok" trend, što je porazno čuti čam i od psihologa. 

Okolina može pomoći tako da vjeruje osobi, umjesto da je kritizira, i da ponudi praktičnu podršku – bilo kroz fleksibilnije radno okruženje ili kroz razumijevanje u obitelji.

Što biste poručili osobama koje sumnjaju da možda imaju ADHD, ali se boje potražiti pomoć?

Poručila bih im da hrabrost nije u tome da izdrže sami, nego da se odvaže potražiti podršku. Dijagnoza nije etiketa nego alat za razumijevanje sebe. Kada prestanemo sebe gledati kroz prizmu “pogrešno” i počnemo se gledati kroz prizmu “drugačije”, život postane lakši i puno smisleniji. Važno je potražiti stručnjake koji su specijalizirani u radu s neurodivergentnom populacijom i ne ustručavati se potražiti drugo mišljenje.