U Arheološkom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba "Krhka vječnost" vizualne umjetnice Jasmine Kosanović. Zagrebačka umjetnica široj javnosti poznata je po projektu "Jasmina i lutkice" te po ilustracijama brojnih knjiga za djecu i kostimografskim radovima. U njezinim crtežima uživaju broji mališani jer se u mnogim omiljenim slikovnicama nalaze njezine ilustracije. Do sada je u suradnji s autoricom tekstova Ines Marciuš Kruljac ilustrirala knjige “Noć kada je lisac uhvatio mjesec”, “Raščupani lav” i “Djed i vještica”. S autoricom teksta Natašom Ozmec ilustrirala je knjigu “Ti, moja prekrasna djevojčice” te autorsku slikovnicu “Noć na zemlji”.

Krhka vječnost

Na izložbi koja traje do 9. studenoga predstavila je seriju akvarela nadahnutih antičkim staklom iz zbirke muzeja. Smještajući prizore u staklene boce i urne, umjetnica oblikuje intimne i poetične svjetove u kojima se brišu granice između tijela i mora, sna i predaje. Izložba "Krhka vječnost" posjetitelje ne poziva na racionalno tumačenje, nego na osobno uranjanje u svijest umjetničkih vizija. Povodom izložbe razgovarali smo s Jasminom o njezinom radu, lutkicama, ilustracijama i umjetničkom putu.

Privatna arhiva

Osim izrade lutkica i slatkih životinjica, ilustrirate i pišete slikovnice. Prva autorska slikovnica koju ste napisali je 'Noć na zemlji'. Što vam je draže, pisanje ili ilustriranje?

Za mene je sve to stvaranje. U ovom trenutku bilo bi to ilustriranje zato što ne znam gdje će me odvesti. Primjerice kod izrade lutaka, kad napravim prvu, kad nemam kroj, kad ju prvo osmislim to mi je kao slika. A kod slikovnice imate 20 slika i svaka je takva prva, ne ponavljate je. A za lutku napravim prvu, imam kroj i samo ponavljam na ostalim modelima. Svaka je drukčija. Ilustracije su mi nekako izazovnije, kreativnije. Kad radim novu lutku, onda mi je to kreativnije, no već dugo nisam radila neku novu lutku.

Koliko ste do sada knjiga ilustrirali i koliko vam treba za jednu ilustraciju?

Deset izdanih, i tri koje su u tisku. Vrijeme potrebno za izradu ilustracije je svaki puta drugačije jer ovisi o detaljima, o formatu, o inspiraciji, o zahtjevnosti ilustracije. Nekad mi treba cijeli dan, nekad tjedan dana. Sve radim ručno, ne radim digitalno.

Privatna arhiva

Vaše tekstilne i lutkarske instalacije izlagane su u puno muzeja i galerija. Koju biste izdvojili kao najdražu?

Trenutačno mi je najdraža "Krhka vječnost" u Arheološkom muzeju. Najčarobnija, najnježnija izložba mi je bila u Etnografskom muzeju 2021. godine u predbožićno vrijeme. Uredila sam tada i ulaz u muzej, a sve je izgledalo bajkovito.

Svaka vaša lutka nosi poseban karakter i osobnost, koliko vam je važno da vaš rad ima priču, kako nastaju lutke?

Krećem raditi iz potrebe, kreiram ono što ja osjećam. Volim radom ispričati svoju priču, a svatko ju interpretira na svoj način. Više sam usredotočena na sam proces i stvaranje. Nešto unutar mene same me tjera, nešto vidim i izbacim sebe van. Nekad to može biti neka tkanina, ali drugačije je radim li lisicu ili jedno srce.

Privatna arhiva

Znate li odmah u procesu izrade kako će finalni proizvod izgledati ?

Nemam skicu, nemam crteže. Više se volim prepustiti materijalu pa se igrati. Taj prvi model koji napravim mi je najposebniji i najbolji jer ne znam kuda će me odvesti. Ne držim se striktno određenih nacrta i pravila. Volim da mi je to igra.

Ulaskom u vaš atelje, sve lutkice izgledaju kao da su upravo izašle iz bajke. Kakav je vaš odnos prema bajkama, svijetu fantastike i sanjarenju?

Bajke su mi jako bitne. Predaja priča o tim vilama, vilenjacima, šumskim bićima pratila me tijekom cijelog djetinjstva. Mislim da ono što živite kao djeca, ostavi utjecaj na vas. Ono čime si okružen, kad-tad mora izaći na vidjelo.

Kako vidite ulogu lutaka u digitalnom svijetu, mislite li da one šalju neku poruku?

Sve šalje nekakvu poruku. Kad dođete kod mene, stvarno se vidi da je sve ručni rad. Volim naglasiti da je to moj dizajn, a uz to je i ručni rad, unikat. Poruka ovisi o roditeljima, ako govorimo o lutki kao o igrački. Ako govorimo o lutki, kao o estetskom detalju ili ukrasu, onda je poruka mekoća i toplina. Ljudi koji posjete moj atelje osjećaju mir, staloženost, nježnost, toplinu. Mislim da i stvari koje radim imaju takvu energiju. Prisjetila sam se komentara jedne gospođe koja ulaskom u atelje komentirala jednu od mojih lutaka i rekla da su to te godine u kojima opet primjećujemo lutke i opet nam se sviđaju. U djetinjstvu smo najveće zaljubljenice u lutke, u tinejdžersko vrijeme ih odbacujemo, a u odrasloj dobi ponovno primjećujemo njihovu ljepotu.

Privatna arhiva

Znamo da kreativan posao može biti iscrpljujuć, odnosno nekad možemo doživjeti kreativnu blokadu. Jeste li ikada to doživjeli i kako se nosite s time?

Da, ali u kontekstu vremena. Dio stvari koji sam već stvorila i sad ih moram napraviti. Primjerice, svaka lisica koju izrađujem je drukčija. Dok joj izvezem njuškicu, i sad ja moram za prodaju napraviti određeni broj. To blokira i iscrpi. Zna mi se dogoditi da pomislim hoće li se prodati i tada stanem. Jer bitno je hoće li se meni svidjeti. Zato ne radim po klasičnoj narudžbi jer taj proizvod mora biti samo moj, ja ga moram osjetiti. Ne smijem raditi s mišlju što ako se nikome ne svidi i što ako se ne proda, jer u tom trenutku to više nisam ja.

Privatna arhiva

Koji trenutak ili projekt u svojoj karijeri smatrate ključnim?

Stvarno ima puno tih trenutaka. To je razvoj, prelaženje vlastitih granica, postavljanje sebe na prvo mjesto, učenje iz pogrešaka, to je životna stvar. Ne postoji jedna stvar. Prva prodaja, prva izložba, otvaranje prostora. Male stvari čine uspjeh.

Iza vas su godine stvaranja, kako ste se kroz taj proces mijenjali vi i vaša kreativnost i stvaralaštvo?

Sa svakom novom stvari dolazi nova promjena. Sve je izazov. Čim napravimo novu stvar, stepenicu smo više. Imam osjećaj da sam stala jer mi to vrijeme nedostaje. Da se mogu zatvoriti i igrati se i stvarati nešto novo što nitko drugi ne mora vidjeti. Teško je uskladiti financijski dio i tu mogućnost stvaranja. Ja mogu biti tjedan dana zatvorena negdje i nešto stvarati, a ništa ne stvoriti, a nekad mi se dogodi da u dva sata napravim čudo. Kad stvaraš nema pravila, a opet za to treba vremena jer se neke stvari iznutra trebaju posložiti.

Privatna arhiva

Jeste li ikad imali trenutke sumnje u svoju umjetnost i karijeru? I što vas sada motivira?

Mislim svaki dan. Je li to dovoljno dobro, hoće li će se prodati? Najbolja sam kad radim za sebe i najiskrenija. Na kraju krajeva, mi svi živimo od toga. Mislim, ja živim od toga, ne bih drukčije mogla,  ali ja ovo živim. To je potreba da stvorim da izbacim van. Kad mi se desi takve sumnje, i onda samo pokušam jednostavno udahnuti doslovno. I reci ok, radiš za sebe i daj najbolje u tom trenu, možeš i idemo dalje. Ne možeš drugačije. Ja volim gledati šta drugi rade i uživam u tuđem radu. Znači otići u muzej na nekakvu izložbu vidjeti što kolege rade uživati u njihovom tom radu. Tako da je ustvari dati maksimum. Sljedeći put će biti bolje. Možda će biti gore, ali u tom trenu daš maksimum. To je taj krug radiš, radiš, stvaraš, stvaraš, a onda...

Privatna arhiva

S kojim se izazovima susrećete kao umjetnica/poduzetnica?

Osim klasičnih pitanja kako se probiti na tržište, hoće li biti posla ili ne, kako se prezentirati, izazov mi je i vrijeme. Volim sve raditi sama, pogotovo kreativni dio. Nemam klasičnu šprancu, pa ne mogu nekom drugom dati da odradi za mene i u tom kontekstu mi nedostaje vremena. Treba mi vremena da se udaljim, osamim, da nemam ograničenja i da stvaram neopterećeno. Ne mogu to u svom prostoru, jer imam dva velika izloga i zapravo se ne osjećam ugodno kad me netko gleda dok stvaram. Kao svaki umjetnik moram se isključiti.

Privatna arhiva

A jeste li ikad razmišljali što biste radili da ne radite sve ovo?

Mislim da bih se bavila glumom. Nemam problem s tim da stanem pred puno ljudi i da pričam. Nemam problem.

Koja je vaša životna filozofija, odnosno postoji li nešto što vas vodi kroz život?

Budi tih i nosi mačku sa sobom. Šalim se. A i to se isto mijenja godinama. Znaš, u mladosti je to jedno. U tinejdžerskoj je to nešto bilo jedno, pa onda za neko vrijeme pak sve novo. A sada volim sebe. Ne bahato ne sebično, nego više kao budi nježan prema sebi.