Maćuhice (znanstveno ime Viola × wittrockiana) spadaju među najomiljenije i najprepoznatljivije vrtno cvijeće. Svojim baršunastim laticama živopisnih boja i karakterističnim "licem", unose vedrinu u vrtove, balkone i prozorske klupčice, posebno tijekom hladnijih mjeseci proljeća i jeseni. Iako se često uzgajaju kao jednogodišnje ili dvogodišnje biljke, njihova ljepota i simbolika imaju dugu i bogatu povijest.
Povijest i podrijetlo: Od divljeg cvijeta do vrtnog favorita
Moderna vrtna maćuhica nije oduvijek izgledala ovako raskošno. Njen put započeo je u ranom 19. stoljeću u Engleskoj, križanjem nekoliko vrsta iz roda Viola, prvenstveno europske divlje maćuhice Viola tricolor (poznate i kao trobojna ljubica ili srdašce), te Viola lutea (žuta ljubica) i Viola altaica.
Ključnu ulogu u razvoju odigrala je Lady Mary Elizabeth Bennet, kći grofa od Tankervillea, koja je početkom 1800-ih u vrtu svog oca sakupljala i uzgajala različite sorte Viola tricolor. Njen vrtlar, William Richardson, provodio je križanja, a rezultate je 1812. godine predstavila hortikulturnom svijetu. Ubrzo su i drugi uzgajivači, poput Lorda Gambiera i njegovog vrtlara Williama Thompsona, nastavili s eksperimentiranjem, uvodeći nove boje i oblike. Jedan od ciljeva bio je dobiti okrugli cvijet s preklapajućim laticama, a kasnih 1830-ih pojavila se i karakteristična tamna mrlja u središtu cvijeta, nazvana "lice". Do 1833. godine postojalo je već 400 imenovanih sorti maćuhica.
Ime "pansy", kako se maćuhica zove na engleskom, potječe od francuske riječi pensée, što znači "misao" ili "sjećanje". U viktorijansko doba, ovaj cvijet bio je simbol ljubavnih misli i uspomena. U hrvatskom jeziku, kao i u nekim drugim slavenskim jezicima (poput češkog maceška), naziv "maćuhica" povezuje se s pričom o sebičnoj maćehi, gdje različiti dijelovi cvijeta simboliziraju članove obitelji.