Moždani udar godišnje godišnje ubije dvostruko više žena, nego karcinom dojke, no i dalje ga ne doživljavamo kao ozbiljnu prijetnju zdravlju. Žene, kao žene, prvo će se pobrinuti za svoje bližnje pa daljnje pa tek onda, ako ostane vremena (što mnogo puta nije slučaj), posvetiti sebi. No, moždani udar neće strpljivo čekati da pronađeš vremena za sebe, što najbolje zna Željka Leljak Gracin koja ga je doživjela u danu koji je trebao biti sasvim običan, u trenutku kojeg se ne bi danas sjećala da je sve išlo po planu. Putovala je na posao,a završila u bolnici.
Željka je 46-godišnja diplomirana pravnica koja 17 godina radi u Zelenoj akciji, u struci. Ona je majka dviju kćeri, 11-godišnje Sofije i sedmogodišnje Glorije, a ima i pastorku Karlu (27) za koju voli reći da ju je "dobila" brakom, kada se udala za njezinog oca Nina.
"Odrasla sam u prekrasnoj Krapini, ali mi je Zagreb uvijek bio jednako drag tako da sam uvijek nekako znala da ću tu živjeti. Jako volim muziku i druženja s obitelji i prijateljima, tako da suprug i ja koristimo svaku priliku za otići na dobar koncert ili provesti vikend u ugodnom društvu. Volim pročitati dobru knjigu, a iz nekog razloga me opušta i gledanje reality serija", otkriva nam Željka prije, no što krenemo na temu zbog koje smo se i našle, a povodom Dana crvenih haljina.
Riječ je o javnozdravstvenoj kampanji koja će se održati 1. do 3. veljače, s ciljem podizanja svijesti o moždanom udaru i njegovim specifičnostima kod žena. S Željkom smo razgovarale upravo o tome.
Koliko godina ste imali kada ste doživjeli moždani udar? Koji su bili simptomi i jeste li odmah prepoznali?
Doživjela sam moždani udar sa 45 godina (2.12.2021. godine). Bila sam u tramvaju i stanicu prije ureda počela sam osjećati neku čudnu hladnoću u lijevoj ruci, činilo mi se kao da me netko polijeva hladnom vodom. Bio mi je to jako neobičan osjećaj i ubrzo mi se počela trzati ruka, kao da nije moja i trnuti, a u glavi sam se počela osjećati jako čudno, kao da mi nestaje zraka. Shvatila sam tada da ne mogu tom rukom uzeti torbu (trebala sam ići taj dan na put i imala sam ručnu i malu putnu torbu). Uzela sam obje torbe drugom rukom i čak sam pomislila da umišljam sve to jer sam bila malo bolje po izlasku iz tramvaja, kad sam skinula zaštitnu masku, ali kad sam ušla u pekaru shvatila sam da jedva govorim . Tada mi je prošlo kroz glavu da imam moždani udar i najvažnija stvar je bila doći do ureda koji je jako blizu jer sam znala da će se tamo netko pobrinuti za mene.
Dovukla sam se do ureda u kojem još nikoga nije bilo i sjela, probala izgovoriti svoje ime, ime muža i imena djece i nisam to mogla razgovjetno učiniti, kao da su mi usta puna sline koju ne mogu progutati. Probala sam se nasmijati i mogla sam samo na jednu stranu, počeo mi je tada jako slabiti i osjet na lijevoj strani lica. Pokušala sam nazvati supruga, ali nisam više mogla ni desnom rukom stisnuti bilo što na mobitelu.
Srećom je ubrzo došla kolegica i ja sam joj nekako dala do znanja da mi je loše pa mi je donijela vode sa šećerom koju nisam mogla normalno piti jer mi je curila na lijevoj strani iz usta. Onda sam uspjela izgovoriti da mislim da imam moždani i ona je sve znala što treba napraviti – rekla mi je da se nasmijem, da podignem ruke, da si rukom dotaknem nos i vidjela je da mi je lijeva strana slabija, kao opuštena u odnosu na desnu.
Odmah je nazvala hitnu, ali se nije nitko javio. Na sreću, u tom je trenutku došao kolega autom i kao luđak me vozio u Vinogradsku jer mu je prijateljica imala moždani i znao je da je najbitnije doći čim prije do liječnika. Meni se polako vraćao govor i osjet već tijekom vožnje, ali sam u hitnoj imala izrazito visok tlak, a inače mi je jako nizak. Na hitnoj su mi rekli da se to što sam imala zove TIA, to je upozoravajući, mali moždani udar koji se ponovio još jednom na hitnoj, nakon nekoliko sati. Isto tako, ja sam se sjetila da sam prije 25 godina doživjela sličan napadaj i da je to tada pripisano stresu, da mi nitko nije spominjao neki oblik moždanog udara.
Kako je tekao oporavak i koliko vam je trebalo da se vratite svakodnevici?
U bolnici sam provela 13 dana, išla na sve moguće pretrage od kojih sam mnoge vidjela samo na TV serijama i dokumentarcima, ali je to sve bilo u svrhu otkrivanja uzroka tome što mi se dogodilo. Tada su mi rekli i da sam vjerojatno u tih 25 godina od prvog do posljednjeg (nadam se!) malog moždanog, imala više njih, ali su bili toliko blagi da ih nisam primijetila. U bolnici sam bila smještena prvo 9 dana na Odjelu intenzivne na neurologiji, a nakon što je liječnički konzilij zaključio iz nalaza da imam urođenu rupicu u srcu (PFO), koja je izazivala te male moždane, premještena sam na Odjel kardiologije. Međutim, tada su me nakon par dana ipak pustili kući bez obavljenog zahvata na srcu jer sam imala i malo krvarenje u mozgu. Na zahvatu na srcu, tj. postavljanje „kišobrana“ u tu rupicu bila sam u ožujku 2022.
Koliko vam je bila bitna podrška bližnjih u procesu oporavka i što Vam je najviše pomoglo?
Tijekom boravka u bolnici, oporavka i sada kasnije, podrška obitelji, prijatelja, kolega mi je bila sve – ne mogu im dovoljno zahvaliti što su bili optimistični, hrabri, spremni na sve oblike podrške u bilo koje doba dana i noći. Podigli bi me kad bih ja malo posustala, osobito suprug, ali i svi ostali. Najviše mi je pomoglo što su imali smisla za humor u tim teškim danima jer je meni samoj humor obrambeni mehanizam pa mi je to zaista trebalo.
Je li moždani udar ostavio posljedice na Vaše zdravlje? Čemu Vas je naučio?
Ja nemam danas nikakvih posljedica i rekla bih da sam se potpuno oporavila. Najteži period mi je je bio tijekom boravka u bolnici, a najveći strah da se ne otkrije uzrok i da se sve prepiše stresu, kao prije 25 godina i da stalno živim u strahu hoće li se to ponoviti i hoću li ja to opet prepoznati. Po savjetu liječnika bila sam na bolovanju 2,5 mjeseca, a onda sam ih nagovorila da me puste raditi dok čekam termin za zahvat na srcu jer sam mislila da ću poludjeti od toliko vremena za razmišljanje samo o sebi i svom zdravlju. Ja sam se već tada osjećala sasvim dobro, a nakon zahvata na srcu bila sam na bolovanju još dodatna dva tjedna. Možda zvuči čudno, ali ja sam se u svemu tome samo željela vratiti svom prijašnjem životu, zahvalna što sam dobro prošla.
Ono što mi je ipak ostalo kao posljedica moždanog jest da me povremeno uhvati strah da će se to ponoviti, da će biti puno gore nego ranije…i da neću gledati svoju djecu kako rastu. Bilo me dosta dugo strah ući u tramvaj jer mi je tamo počeo „napadaj“ i ponekad mi se u glavi cijeli film od toga dana odvrti ponovo. Međutim, zaista ne želim živjeti u strahu, tako da se više fokusiram na to što je bilo dobro u svemu tome – imam najbolje kolege na svijetu, koji su znali što treba učiniti i pobrinuli su se za mene; imam fenomenalnu obitelj koja je hrabra za mene i kad ja to nisam i okružena sam tolikim prijateljima koji bi okrenuli nebo i zemlju da mi pomognu. Ja sam sretna osoba kad imam sve to i želim se što više družiti sa svim tim sjajnim ljudima jer je život kratak i treba ga živjeti punim plućima (i mozgom i srcem).
Što ste promijenili u svome životu otad?
Ono što se promijenilo u mom životu jest da nastojim malo usporiti mada jako volim svoj posao, a to je danas rijetko, da ne odgađam kave s dragim ljudima, smirujem samu sebe kad bih inače eksplodirala ?, više popuštam djeci u njihovim prohtjevima (mada one možda to ne bi rekle, ha-ha) i suprug i ja baš više ne propuštamo koncerte i druženja s prijateljima, osim ako nije jako dobar razlog. Malo više ugodim sebi s kakvom dobrom knjigom ili komadom nakita, prije bih se puno više premišljala.
Smatrate li da je Dan crvenih haljina dovoljan kako bi se podignula svijest o ovom javnozdravstvenom problemu?
Smatram kako je Dan crvenih haljina odlična kampanja za podizanje svijesti o ovom problemu, osobito što je ciljana na to kako on pogađa (mlade) žene. Jako mi je drago što sam dio ove kampanje jer, kako i sama radim u udruzi, ovo je jedan od dobrih načina kako čim više ljudi informirati i educirati o moždanom udaru.
Imate li udrugu u kojoj se okupljaju žene koje su preživjele moždani udar ili si na neki drugi način dajete podršku?
Koliko mi je poznato, ne postoji (barem u Zagreb) udruga koja bi okupljala žene koje su preživjele moždani udar jer sam istraživala za vrijeme bolovanja postoji li tako nešto. Mislim da bi bilo sjajno da tako nešto postoji, da razmjenjujemo svoja iskustva, priče, strahove…i pomažemo si u oporavku.
Postoji li nešto što vam je zajedničko (u smislu da vas je ovo životno iskustvo istome naučilo)?
Čini mi se da, iz iskustva sudjelovanja u Danu crvenih haljina, u čijoj je organizaciji nas šest žena, da nam je svima zajednička odluka o većoj brizi o sebi, okretanju uživanju u životu…da se ne želimo opterećivati i nervirati oko stvari koje su nas možda ranije mučile, a sada vidimo da nisu bitne.
Što biste poručili ženama?
Moja poruka ženama bila bi da je bolje da odu na hitnu ili se požale bližnjima na bilo kakav čudan osjećaj koji imaju i da to na kraju možda bude bez razloga, nego da zanemare neki sitan simptom moždanog udara pa potraže pomoć kada bude prekasno. Ja sam brzo postala svjesna što mi se događa, jer je sestra moje bivše šefice umrla od moždanog kad je imala samo 28 godina. To nije bolest starih, pretilih ljudi koji su živjeli neurednim životom (pušenje, alkoholizam i sl.), ovo se može dogoditi bilo kome i bilo kada. Mislite na sebe, nemojte se izgubiti u životu i obavezama.