Svjetski dan borbe protiv raka jajnika obilježava se 8. svibnja i svjetska je inicijativa s ciljem podizanja svijesti žena o važnosti redovnih pregleda. Prema podacima iz Registra za rak u Hrvatskoj je 2017. čak 449 žena oboljelo od raka jajnika, umrlo je 296 žena u 2018. Iako se radi o karcinomu u kome je petogodišnje preživljenje vrlo skromno, ulijeva optimizam činjenica da Hrvatska prati najsuvremenije oblike liječenja. 47-godišnja Zrinka Ulovec iz Zagreba jedna je od žena koja je pobijedila ovu zloćudnu bolest, a nama je ispričala svoju priču. Priču o nadi, snagi i prije svega pozitivizmu. Priču od koje jednostavno poželiš upoznati je i upiti bar dio te nevjerojatne pozitivne energije kojom Zrinka pršti.
Zrinka sa sestrom Marijom i majicom koja je bila poklon za pet godina bez raka
(Foto: Privatni album)
Imala sam nepunih 42 godine kod dijagnoze. Jedini simptom mi je mjesec dana prije dijagnoze bila proljevasta stolica umjesto normalne. Uz to, nadutost koju zapravo i nisam prepoznala.
Na redovnom ginekološkom pregledu točno godinu dana nakon prethodnog pregleda, osjetila sam bol, a i ultrazvuk je bio nejasan te mi je preporučen color doppler na koji sam i otišla tjedan dana kasnije jer sam u međuvremenu dobila menstruaciju.
On je pokazao pun abdomen gustog sadržaja koji pliva u trbušnoj šupljini. Liječnica je bila jako zabrinuta i poslala me izvaditi marker Ca125, što sam odmah i napravila.Nalaz je došao sat vremena kasnije. Dr. Filipović me osobno nazvala i u tom trenutku se moj svijet srušio. Ca 125 je bio 858, a smije biti do 35.
Teško je opisati sve što mi je tada prolazilo kroz glavu
Bila sam u autu kad me nazvala, iskreno ne znam kako sam se dovezla do kuće. Odmah sam nazvala supruga i rekla mu, već kroz suze, da je nalaz jako loš. U međuvremenu me ponovno nazvala doktorica i pitala mogu li napraviti još jedan marker, HE4. Još uvijek sam bila u šoku kad mi je ponovno zazvonio mobitel. HE4 mi je bio 1595, normalno je do 92. Razmišljala sam što dalje.
Trebali smo ići na more sljedeći dan, ali umjesto veselja zbog putovanja, razmišljala sam kako svojim sinovima koji su me tamo čekali, reći što se događa. "Mama mora na operaciju, zato ne možemo na more zajedno", rekla sam svojim sinovima kad su se nakon par dana vratili s mora. Nisu bili mali, mlađi je tada završio 1. razred, a stariji 3. razred gimnazije. Svejedno, kao da nije odmah doprijelo do njih.
Zrinka sa suprugom
U srpnju sam bila na laparoskopiji, a liječenje kemoterapijom je počelo početkom kolovoza 2014. Previše je bilo rašireno po abdomenu pa nisam bila kandidatkinja za odstranjivanje jajnika ni maternice. Nakon prve primljene kemoterapije, odlučila sam otići na more jer nisam znala hoću li ikad više vidjeti Lošinj. Bili smo tjedan dana, a jutro kada smo se vratili češljala sam se iznad kante za smeće u dvorištu. Išla sam sa suprugom kupiti periku. Bila sam zadovoljna kako mi stoji. Probala sam škarama odrezati kosu, ali nisam uspjela. Muž mi je pomogao i obrijao me na ćelavo. Tada su moji dečki postali svjesni da je mama teško bolesna.
(Foto: Privatni album)
Nakon četvrte kemoterapije sam primljena na Rebro i 20.11.2014. sam operirana po HIPEC metodi. Izvadili su mi jajnike, maternicu, slijepo crijevo i cijelu trbušnu maramicu. Zašili me i kuhali 1,5 h na 42 stupnja celzijusa kroz 4 drena. Ponovo otvorili, sve pregledali i zatvorili. U intenzivnoj sam bila 5 dana, gotovo da se i ne sjećam toga. Deseti dan nakon operacije me puštaju doma - izvadili su mi 'klamerice, bilo ih je 34! Peti ciklus kemoterapije bio je ujedno i zadnji - bilo je to 15. siječnja 2015.
(Foto: Ratko Mavar)
U tim teškim trenucima, neopisiva pomoć mi je bila moja obitelji, posebno moja mama koja je kroz cijelo vrijeme mojeg liječenja svaki dan dolazila k meni i kuhala posebno meni i posebno mojim dečkima. Mama je subotom i nedjeljom bila "slobodna" a vikendom bi roditelji mog supruga dolazili s punim gepekom i skuhanim ručkom. Suprug mi je pružio neopisivu podršku! Zajedno smo od srednje škole, živjeli smo i radili kao bezbroj drugih parova. Nikad nisam bila svjesnija njegove ljubavi kao u bolesti.
(Foto: Privatni album)
Nakon što je prošla sve sa mnom, i moja majka je oboljela od karcinoma dojke te 2015., a 2018. joj je dijagnosticiran i karcinom jajnika i prošla je istu terapiju kao i ja. Moj test na BRCA testiranje je bio negativan, mamin se još čeka.
Moja zadnja kontrola je bila u prosincu 2019. i, prvi put nakon 5 godina, bila sam naručena na sljedeću kontrolu za šest mjeseci. Sve do sada je bilo svaka tri mjeseca. Činilo mi se to predugo, pa sam početkom ožujka otišla privatno izvaditi markere i bili su dobri. Tjedan dana kasnije se zahuktala korona i prvih mjesec dana nisam izišla iz kuće.
Sada pišem iz Zeline, tu mi je sada mama. Sama. U veljači mi je preminuo tata, bio je preko dva mjeseca u bolnici. Srce. A mjesec dana kasnije uginula je i moja Bella, moja svojeglava biglica. To su bili veliki šokovi, no prije dva tjedna je u moj život ušla prekrasna Lucy, križanka belgijskog ovčara iz Dumovca. Imat ću opet društvo za moje duge šetnje po Lošinju.
(Foto: Privatni album)
Postala sam članica udruge 'Sve za nju' koja mi je pružila svu psihološku pomoć koja mi je bila neophodna. Danas mi je žao što im se nisam javila odmah, nego tek nakon završenog liječenja. Kroz njihove tribine i radionice sam puno naučila o svojoj bolesti, ali i upoznala divne žene s kojima se često družim, uvijek nasmijana i vedra. Nema tamo plakanja, samo slavljenja života.
Zrinka je ovako odjevena za nastupe i ples u programu Petre Seitz koja volontira u udruzi 'Sve za nju'
(Foto: Ratko Mavar)
U udruzi Petra Seitz iz Alldance studia volontira i vodi radionice plesa, a Ana Kuhanec Brašnović iz Emotion studio sa ženama oboljelima od karcinoma provodi Bodyempathy program koji je baziran na kruženju zdjelicom. Zahvaljujući SVE za NJU dio sam Petrinog i Aninog programa. I slavim život! Cijelo vrijeme korone preko zooma vježbam i s Petrom i Anom. Nezamjenjive su u ovakvim vremenima.
Ono što bih svim ženama poručila jest da uvijek treba vjerovati i biti optimističan. Samo u medicini 2+2 nije 4. Zaista vjerujem da je moj optimizam i pozitivan pogled na život utjecao na moje izlječenje. A šanse su mi kod dijagnoze bile manje od 20% da ću preživjeti 5 godina.
Mojih 5 godina od zadnje kemoterapije se navršilo 5.2. ove godine, ali svoj novi rođendan slavim 20.11. Dan je to na koji je bila moja teška operacija koja mi je spasila život.
