Onda je došao dan kada je maleni pronašao skriveno "blago" i s velikim interesom i slavodobitno počeo prčkati po stvarima koje nisu za njega. Kad ste vidjeli što se dogodilo, podigli ste ga, iznjeli iz prostorije i upozorili da se s time ne smije igrati.
Istovremeno, dijete je osjetilo veliko razočaranje, jer baš kad je željelo uživati u plodovima svog otkrića i istraživati, umjesto da ste mu čestitali na pothvatu, vi ste ga fizički udaljili i sve uništili.
Dok ne postanemo roditelji, često se čudimo zbog čega 2-godišnjaci ili 3-godišnjaci plaču, vrište i negoduju na javnim mjestima? No kada naše vlastito malo čudo dosegne tu dob, shvatimo tužnu istinu, a to je da je njihov svijet okrutno mjesto puno tajni, ograničenih sloboda i besmislenih naredbi od strane odraslih.
Kakvog je okusa stari keksić bačen na dnu auta na kojeg su svi zaboravili? Kako će se raspršiti jogurt ako šalicu bacim na pod? Kakav zvuk proizvodi mamina kuharica kad je rastrgnem na pola? Ovo su samo neka od mogućih velikih otkrića koja roditelji najčešće zaustavljaju i prije no što se dogode.
Kako bi odrasla osoba reagirala da uživa u kavici i čitanju novina, a odjednom se pojavi velika ruka i iznenada je prebaci u drugu prostoriju i postavi ispred gomile lego kockica? Kako bi reagirali da vas netko cijeli dan preusmjerava i prebacuje, a da ne razumijete zašto se to događa i zašto vas se sprječava u obavljanju dnevnih aktivnosti? Kad bi se ovaj scenarij dogodio, naravno da bi i protestirali. I to kako!
Koja je nagrada za urođenu znatiželju kod 3-godišnjaka? Malo slobode i ohrabrenja? Ne. Upravo suprotno - zabrane i opomene. Po cijele dane ih vežemo za stolice, za kolica, za autosjedalicu, za hodalicu, pa možemo reći da ih i fizički sputavamo u otkivanju svijeta. Sigurno nije ugodono biti vezan u visokoj stolici iz koje nema bijega, dok ispred tebe stoji hrana za koju se ne možeš niti sjetiti da li je voliš. Možda je zato i bacaju na pod.
Tu treba spomenuti i mnoge druge zahtjeve: "mahni teti", "pošlaji pusu", "reci pa-pa", "daj pet" "pokaži gdje imaš nosić", "pleši" i slično.
Jezična barijera tema je za sebe. Često se pitamo koliko ti mali bucmasti slatkiši uopće razumiju od onog što im govorimo. Istina je da nas u većini slučajeva ne razumiju, niti mi razumijemo njih. Svatko može vidjeti koliko bi naši mališani rado komunicirali sa svijetom, a ne mogu. To mora da je jako frustrirajuće.
I na kraju, roditelji moraju s vremena na vrijeme biti policajci. Zapravo, roditelji često trebaju biti policajci. jer na kraju krajeva, djeca trebaju jesti, spavati, ne mogu istrčati na ulicu svaki put kada vide mačku ili išarati trosjed sa flomasterima. No ovaj članak zapravo je mali apel da ipak tu i tamo suosjećamo s njima, jer doista nije lako biti 3-godišnjak. :-)