Starije generacije čak su imale i uzrečicu da je batina izašla iz raja. U posljednjih desetak godina ovom je problemu i njegovim posljedicama posvećeno mnogo istraživanja, a posljednje je još jednom potvrdilo da tjelesno kažnjavanje djece od njih stvara agresivne pojedince.
Američko društvo pedijatara opisuje udaranje djece kao nepoželjno u bilo kojoj situaciji, jer ono nema dugoročnog efekta kao odgojno sredstvo koje bi djecu trebalo naučiti lijepom ponašanju. Ono što preporučaju su tzv. time-outovi tijekom kojih bi djeca trebala nakon epizode lošeg ponašanja, sama promisliti o svome ponašanju i posljedicama koje ono ima. No, u praksi, za mnoge roditelje zamah po guzi ima brži i trenutni učinak.
Sada znanstvenici sa Tulane Sveučilišta nude najjači dokaz protiv uporabe fizičke sile nad djecom. U istraživanje su uključili čak 2.500 djece predškolske dobi i došli su do konkretnih rezultata. Djeca koja su češće bila udarana u dobi od tri godine, pokazivala su agresivnije ponašanje već u dobi od pet godina. Jedno prijašnje istraživanje Sveučilišta Duke pokazalo je da su mališani koji su dobivali po guzi u dobi od 12 mjeseci pokazivali lošije rezultate na kognitivnim testovima u dobi od tri godine.
Istraživanje iz Tulanea također je pokazalo kako uz najočitije faktore koji utječu na agresivno ponašanje kod 5-godišnjaka, tjelesno kažnjavanje u ranijoj dobi ipak ostaje najjači prediktor. Naime, u obzir su uzeti svi faktori koji bi mogli biti uzrok agresivnosti kod djece, a među njima i svađe u obitelji, alkoholizam i druge ovisnosti kod roditelja, zanemarivanje i sl. Iz tog razloga je ovo istraživanje vrlo vjerodostojno, jer je uspjelo proučiti problem tjelesnog kažnjavanja u širem društvenom kontekstu.
Djeca koja su bila udarana samo mjesec dana prije početka istraživanja, pokazivala su 50% više agresivnosti od djece koja nisu fizički disciplinirana. Agresivne ispade prati neposlušnost, nestrpljenje i želja da njihove želje i potrebe budu odmah zadovoljene, frustracija, promjene raspoloženja i fizičko nasrtanje na druge.
I tu se stvara lanac, jer takvo ponašanje djece dovodi do još žešćeg discipliniranja i do još više batina.
Znanstvenici upozoravaju da udaranje ulijeva strah, a ne razumijevanje problema kod djece. Čak i ako dijete prestane vikati nakon što je dobilo batine, to ne znači da razumije zašto se ne smije tako ponašati. Osim toga, udaranje i za njih postaje model ponašanja koji rješava probleme.
Stoga se preporuča ustrajnost u odgoju koji probleme rješava komunikacijom, a koji od roditelja zahtijeva strpljenje. Strategija time-outova je dobar izbor, a uključuje uskraćivanje pažnje djetetu prilikom njegovih ispada, odnosno svojevrsno smirivanje i šutnju. To razdoblje šutnje primorat će dijete da se smiri i u interakciji s roditeljima razmisli o svome ponašanju.
Tjelesno kažnjavanje možda je učinkovito kratkoročno, no postaje s vremenom sve manje i manje. Ono otežava discipliniranje kako dijete odrasta. Kako potvrđuje i navedeno istraživanje, ulaganje vremena u učenje djeteta zašto je njegovo ponašanje loše i krivo, na duge staze stvara više osviještene pojedince koji mogu kontrolirati svoje emocije i ponašanje.
(JK, Izvor: Time.com)