Tako tvrdi nova velika studija Američke pedijatrijske akademije, koja je objavljena u stručnom časopisu Pediatrics. Što znači psihičko zlostavljanje kad su djeca u pitanju i kakve dugoročne posljedice ono ima na njihovo zdravlje i dobrobit?
Kao i kod odraslih, psihičko zlostavljanje djece vjerojatno je najrašireniji oblik istog, ali istovremeno ga je najteže detektirati i liječiti. To je područje koje se često previđa jer ga je teško artikulirati i definirati. Mnogi stručnjaci koji se bave zdravljem djece imaju poteškoća s točnim identificiranjem i definiranjem praga ponašanja koje prelazi u zlostavljanje na psihološkoj razini.
"Govorimo o ekstremima i mogućnosti štete ili rizika od štete, koja je posljedica takvog ponašanja koje u djetetu izaziva osjećaje da je bezvrijedno, nevoljeno ili neželjeno", kazala je dr. Harriet MacMillan, profesorica na katedri za psihijatriju, bihevioralne neuroznanosti i pedijatriju na Sveučilištu McMaster iz Ontaria. Ona je ujedno i autorica studije o kojoj ovdje pišemo.
Psihološko zlostavljanje varira od uskraćivanja društvenih kontakata do teroriziranja. Pojedinačni slučajevi vikanja na dijete nisu definirani kao psihološko zlostavljanje, prema njezinoj studiji. Zlostavljanje uključuje ponavljajuće slučajeve omalovažavanja djeteta ili dosljednog zanemarivanja, u oba slučaja "sa ili bez namjere da se djetetu nanese zlo", stoji u studiji.
Počinitelji su često sami roditelji i u mnogim slučajevima čak ni ne znaju da njihovi postupci spadaju pod zlostavljanje, kažu mnogi stručnjaci.
Zlostavljanje, posebno ono koje se događa u prve tri godine djetetova života, može utjecati na njegov ili njezin razvoj i dovesti do tzv. poremećaja vezivanja, sporog razvoja, lošeg ponašanja i problema u socijalizaciji.
Količina zlostavljanja važan je faktor pomoću kojeg stručnjaci mogu odrediti koliko će ozbiljna i teška biti reakcija djeteta. Učestalost zlostavljanja, zlostavljač i njegov utjecaj na djetetov život također utječu na ishod u smislu djetetovog psihičkog stanja.
Ozbiljnije i teže reakcije djeteta ponekad se vide tek mnogo godina kasnije. "Djeca koja su žrtve emocionalnog nasilja na prvi pogled su potpuno 'normalna' kada nisu blizu svoje obitelji", kazala je dr. Astrid Heger, profesorica kliničke pedijatrije na Sveučilištu u Južnoj Kaliforniji.
Neke prethodne studije sugeriraju da je oko 9% žena i 4% muškaraca u Velikoj Britaniji i SAD-u bilo podvrgnuto teškom i ozbiljnom psihičkom zlostavljanju u djetinjstvu.
Čak i kada se psihičko zlostavljanje jasno definira u kliničkom okruženju, mnogi stručnjaci kažu da je teško djeci pružiti potrebnu intervenciju. Institucije koje se bave zaštitom djece u većini zemalja traže fizičke dokaze da se događa zlostavljanje. Psihičko zlostavljanje vide kao nejasno područje bez jasnih indikatora i doista rijetko interveniraju i gotovo nikad ne oduzimaju djecu roditeljima.
Roditelj ili druge odrasle osobe koje su uključene u život i odrastanje djeteta najčešće jedine mogu pomoći stručnjacima da identificiraju postoji li problem.
Neki znakovi zlostavljanja lako se prepoznaju. Djeca izložena psihološkom zlostavljanju nerijetko su preoprezna i pomalo paranoična. Često verbalno oponašaju nasilno ponašanje kojem su izložena, odnosno reagiraju na vršnjake onako kako se prema njima ponašaju kod kuće, kaže dr. Heger.
U mnogim slučajevima, identifikacija problema i intervencija zahtijevaju rad grupe stručnjaka. Interdisciplinarna podrška, uključuje socijalne radnike, psihologe i psihijatre, a potrebna je kako bi se roditeljima pružila pomoć u najširem rasponu.
Prevencija je također otežana zbog činjenice da se zlostavljanje događa u obitelji u kojoj postoji određena dinamika. Ipak, pozitivni poticaji i utjeha od strane bilo koje odrasle osobe koja je u kontaktu s djetetom mogu pomoći da dijete prevlada tešku situaciju koja mu se na prvi pogled čini nepromjenjivom.
Djeca trebaju znati da su njihovi osjećaji važni i da će ih odrasli iz njihove okoline zaštititi.