U dobi od 6 do 8 mjeseci većina beba počinje izražavati separacijski strah. Beba će zbog tog osjećaja protestirati u dvije situacije – u prisutnosti nepoznatih osoba i zbog odvajanja od roditelja. Možda će vam biti neobična takva prekretnica; od bebe koja je s 3 mjeseca bila prijateljski raspoložena prema svima, u bebu koja postane nervozna ako se nepoznata osoba previše približi, no takva reakcija je prirodna i normalna. Beba na taj način pokazuje da je sposobna razlikovati poznate od nepoznate osobe.
Negodovanje zbog razdvajanja od roditelja predstavlja početak separacijske anksioznosti. Budući da dijete predškolske dobi nema pojam vremena, ne može predvidjeti kada će se roditelj vratiti, a nije ni na razvojnom stupnju da može zamisliti da će se to dogoditi. Kako dijete postaje starije, iskustvo da se roditelj svaki puta vratio, smiruje ga i osposobljuje da očekuje njegov povratak. No, sve dok dijete nema dovoljno tog iskustva odvajanja od roditelja, dijete će se uzrujati i početi plakati čak i ako roditelj ode na trenutak u susjednu sobu.
Situacije koje mogu uzrokovati osjećaj anksioznost kod malog djeteta:
- kada roditelj napusti sobu
- kada majka ode u bolnicu roditi drugo dijete
- kada dijete ode u bolnicu
- kada roditelji izađu na večeru
- kada dijete krene u vrtić
- preseljenje u novi grad, kuću
- svađe i napetost u obitelji
- razvod roditelja
Dužina trajanja separacijske anksioznosti ovisi o načinu na koji roditelj odgovara na djetetov strah od odvajanja te o osobinama ličnosti djeteta. Da bi dijete doživljavalo manje straha zbog odvajanja od roditelja, ono se treba prilagoditi na novu situaciju, okolinu, ljude. Prilagodba na novu situaciju u prosjeku traje dva tjedna, no može trajati mnogo duže pa čak i cijelo predškolsko razdoblje.
I roditelje je strah
Sjećam se svog prvog odvajanja od kćeri koja je tada imala mjesec dana. Otišla sam na kratko, samo na dva sata, obaviti nekakav posao, a moj muž ostao je kod kuće s našom kćerkom. Prvi put nakon mjesec dana dojenja, presvlačenja, nošenja, uspavljivanja… bila sam bez kćerke na rukama, ili barem na oku.
Prvi osjećaj kad sam izašla iz stana bio je čudna mješavina osjećaja slobode i necjelovitosti – usprkos tome što ne moram svake sekunde misliti na dijete i što sam, iskreno, na neki način uživala u tom osjećaju, istovremeno mi je nedostajalo to što nemam na koga paziti, kao da imam dio mozga koji je odjednom nezaposlen i u čudu se pita "a što ću ja sada raditi?“.
Kroz samo sat i pol taj se osjećaj pretvorio prvo u nervozu, pa napetost, pa neizdrživu želju da se što prije vratim kući i uzmem bebicu u ruke. Ne, nije stvar u tome što sam ju ostavila s mužem, on je osoba na koju se uvijek mogu osloniti. Nisam razmišljala o tome da će joj se nešto zaista dogoditi, jednostavno sam osjećala potrebu da ju vidim, uzmem u ruke, privijem ju k sebi...
Osjećaji separacijske anksioznosti u prvih šest mjeseci djetetova života normalni su kod svih majki. Većina majki, ukoliko se u tom periodu makar i kratko odvoje od djeteta, kažu da osjećaju prazninu.
U tom su periodu majka i dijete u tzv. zdravoj simbiozi. U psihologiji izraz simbioza označava zajednicu dvije ili više osoba u kojoj je međusobna ovisnost toliko izražena da član simbioze vjeruje da ne bi mogao preživjeti bez drugih članova simbiotske zajednice. Novorođenče je potpuno nesposobno za samostalan život tako da je za njega simbioza s majkom čista potreba. Takva je simbioza potrebna za preživljavanje djeteta, ali isto tako i za emocionalni razvoj i socijalizaciju.
Majka i dijete, međutim, ne mogu vječno ostati u takvoj simbiozi. Roditeljstvo se između ostalog odnosi na pripremu djeteta za samostalan život i, kada dođe vrijeme za to, dozvoljavanje djetetu da se odvoji. Odlazak u vrtić najčešće je prvo iskustvo odvajanja, kako za dijete tako i za majku Ukoliko ne postoji adekvatna priprema, to odvajanje može predstavljati ozbiljan problem za obije strane.
Roditeljski strah pogoršava situaciju
Dječji separacijski strah sasvim je normalna faza u razvoju djeteta, no ono što još može dodatno "pogoršati" situaciju jest roditeljski strah od odvajanja. Naime, roditelji vrlo često nenamjerno potiču separacijski problem svojom vlastitom anksioznošću, koju je od djeteta vrlo teško sakriti. Ako postoji bilo kakav problem s roditeljske strane vezan uz odlazak djeteta u vrtić, on će vjerojatno izaći na vidjelo, makar ga ne izgovorili – govorna komunikacija nije jedini način kako dijete "čita" naše poruke.
Ako roditelj ne vjeruje da će djetetu u vrtiću biti dobro, u to neće vjerovati ni dijete, ma koliko mu pričali o tome kako je u vrtiću jako lijepo i kako će se tamo zabavljati, učiti i igrati s drugom djecom. Naprotiv, biti će zbunjeno dvostrukim porukama koje su mu upućene, jednu na verbalnoj, a drugu na neverbalnoj razini. Na verbalnoj razini je upućeno „sve će biti u redu, u vrtiću je jako lijepo“, a na neverbalnoj (onoj dubljoj) razini poruka je „joj, joj, hoće li sve biti u redu?“.Vjerojatno ste se i vi u životu našli u situaciji kada vas je netko tješio, a da i sam nije vjerovao u to što govori. Vjerujemo da se niste osjećali utješenima. Isto tako niti dijete se ne osjeća sigurno, ukoliko osjeća vašu vlastitu nesigurnost.
Zbog toga je prva zadaća roditelja koji dijete po prvi put odvaja od sebe, stjecanje čvrstog uvjerenja da je to dobro za dijete i njegov razvoj. To je nepobitna činjenica – svi smo svjesni da se dijete u određenoj životnoj dobi treba odvojiti od roditelja kako bi se socijaliziralo sa svojim vršnjacima i drugim ljudima – dijete mora jednog dana, kao odrastao čovjek, samo funkcionirati u društvu, a to se neće dogoditi samo od sebe.
Kako možemo steći to uvjerenje? Prije svega – informiranjem. Informirajte se o sredini u koju odlazi Vaše dijete. Ako je to odlazak u vrtić, razmislite što bi mu tamo moglo nedostajati i postoji li mogućnost kompenzacije za to:
- omiljena igračka
- teta u vrtiću s kojom je prethodno stvorilo neki odnos
- dijete iz susjedstva koje ide u istu grupu, a koje Vaše dijete već poznaje i slično
- ako je moguće, dogovorite se s odgajateljicama i ako Vam vrijeme to dozvoljava, posjetite vrtić i provedite nekoliko sati (ili dana) u vrtiću zajedno s djetetom i odgajateljicama prije nego što dijete prvi put ostavite samo s njima i drugom djecom.
Ovakav, postepeni način informiranja o novoj sredini, stvaranja novih odnosa i usvajanja znanja o okolini pomoći će i Vama i djetetu da lakše prihvati odlaske u vrtić.
Što možete još učiniti?
- igrajte se skrivača u poznatom okruženju – potrudite se da vas je lako pronaći, dijete će tako lakše naučiti da ćete se uvijek vratiti neka dijete uvijek bude naspavano i sito kada ga ostavljate u nepoznatom okruženju
- razvijte ritual pozdravljanja – rituali zbog svojih ponavljanja mogu olakšati djetetu razdvajanje jer baš kao što se rituali ponavljaju, tako se ponavlja i vaše vraćanje po njega; imajte na umu da to bude kratak pozdrav
- otiđite bez mnogo priče oko toga – recite mu da će on ostati u vrtiću i da ćete se vratiti po njega nakon (ručka, spavanja..) i onda otiđite bez zastajkivanja i okretanja
- izbjegavajte da dijete gleda televiziju sa sadržajima koji izazivaju strah – vaše dijete će vjerojatnije biti manje prestrašeno ako sadržaje koje gleda ne izazivaju strah
- razgovarajte s djetetom kod kuće što će raditi dok vas nema; ukratko mu opišite dan; govorite mu o tetama koje će ga čuvati, da će mu dati piti kada je žedan i jesti kada će biti vrijeme za to
- trudite se imati uvijek isti ritam tokom dana kako bi dijete moglo predvidjeti što će se dogoditi
- ako se dogodi da jedan dan nećete doći u isto vrijeme kao i sve ostale dane, obavezno javite odgajateljicama da ćete zakasnite i zamolite ih da to prenesu vašem djetetu
- pokažite djetetu da razumijete kako se osjeća, primjerice "Znam da želiš da ostanem. I ja bi voljela da mogu ostati, ali moram ići na posao."
- čitajte mu priče o razdvajanju; razgovarajte o liku iz priče i što bi on učinio u djetetovoj situaciji
- ponekad djeca kada su tokom dana u vrtiću, žele ostati duže budnim i odbijaju ići na spavanje – dajte im malo više vremena da provedu s vama
- kada se vratite, dajte vrlo jasno na znanje djetetu da ste sretni što ga ponovno vidite; nemojte ga nikada kritizirati ili opominjati čim se vratite po dijete pred svom ostalom djecom i pred odgajateljem bez obzira što vam je odgajatelj rekao da je dijete učinilo tijekom dana. O takvim stvarima, razgovarajte kada dođete doma na samo s njim. U suprotnom se može pojačati strah od odvajanja kod djeteta.
Važno je znati:
Dijete može plakati dok roditelj odlazi, a onda se, za samo 5 minuta, smiriti i zadovoljno se igrati. Kada roditelj dođe po njega, dijete se može ponovno uzrujati i početi plakati jer se sjetio da je bio "ostavljen". Takvim reakcijama, dijete ne manipulira s vama – već je to normalno dječje ponašanje. Na taj način, ono vam govori da mu se još uvijek ne sviđa u potpunosti kada niste prisutni, ali uči nositi se s tim.
Važno je znati:
Ponekad nakon što je dijete prošlo prilagodbu na novu sredinu i čini se da je sasvim zadovoljan tamo, te više ne pokazuje separacijsku anksioznost, ono može promijeniti ponašanje ako ostaje doma s majkom jer je primjerice rođeno drugo dijete. Dijete može imati izraženu potrebu da bude uz roditelje i može se činiti kao da regresira. No, i to je način na koji dijete prolazi kroz separaciju nakon što se ponovno osjeća sigurno. Ukoliko mu se dozvoli da ispočetka "visi" uz vas, kada će biti spreman za to, dijete će prestat s tim ponašanjem. Ako ga se odguruje od sebe ili očekuje da vrlo brzo odraste (primjerice da se brine za mlađe dijete više nego što je to primjereno za njegovu dob), tada će se nesigurnost djeteta u vas produbiti i ono će to nastaviti izražavati kroz ponašanje.
Preuzeto s: Ordinacija.hr
Autorice teksta:
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener komunikacijskih vještina
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)