Na ovaj ili onaj način iskazuju i pokazuju da žele pažnju, igračku, slatkiš i ostale ugodne i ukusne stvari i aktivnosti koje počinju otkrivati. U ovoj dobi počinje i čvršće postavljanje granica u odgoju od strane roditelja, što se mališanima, naravno, ponekad ne sviđa.
U stanju frustracije i ljutnje jer im neka potreba nije zadovoljena, djeca te negativne emocije mogu izraziti na neprimjereni način, a jedan od njih je udaranje mame ili tate, odnosno članova obitelji. U ovu grupu reakcija spadaju i ugrizi, pljuvanje, čupanje, guranje i bilo koji oblik agresivnosti usmjeren na druge osobe.
Kad se udaranje dogodi prvi put, oni su još praktički bebe i mnogi roditelji ne interpretiraju to kao agresivnost, već kao sastavni dio tantruma ili napadaja plača. Mnogi prelaze preko toga, neki se čak i smiju tim "udarcima", dok drugi počnu reagirati tek kad udaranje u stanju frustracije više nije samo izuzetak već lagano postaje naučeni oblik ponašanja kod malog djeteta.
No kad se ovakvo ponašanje tek pojavi, roditelji trebaju odmah reagirati i zaustaviti ga na vrijeme. Zašto? Zato jer ako ne reagiraju, dijete dobiva poruku da je u stanju ljutnje u redu nekog povrijediti. Naravno, oni su još premali da bi to tako sebi objasnili na svjesnoj razini. No taj se obrazac zapisuje u njihovoj podsvijesti što je još gore. Posljedice mogu biti problemi u socijalizaciji s vršnjacima. Već i mališani u vrtiću izbjegavat će dijete koje udara ili grize i neće se htjeti s njime igrati. To stvara osjećaj odbačenosti koji, pak, remeti izgradnju zdravog samopouzdanja i uzrokuje još više gorčine i bijesa u djetetu, uz još više agresivnosti. Time se začarani krug zatvara i dijete ne može ostvariti zdrave odnose u vlastitoj okolini, odnosno kvalitetan društveni život koji je ključni za razvoj i funkcioniranje.
Zašto mala djeca udaraju?
Prije svega, roditelj treba znati da dijete ne udara svjesno i namjerno. Ono ne planira unaprijed namjerno nekoga fizički povrijediti. Barem ne u početku.
Mala djeca svoj emocionalni razvoj započinju na bazi tri osnovna negativna osjećaja - ljutnje, straha i tuge. Sva tri, a posebno ljutnju, proživljavaju vrlo intenzivno i burno. Čak i fiziološki. Tijelo im se zgrči, šake stisnu, tresu se, plaču, srce im lupa, počnu se znojiti, motorički postanu vrlo nemirni. Emocionalno su preplavljeni ljutnjom, bijesom i frustracijom i teško ih je riječima umiriti. A mentalno su odsutni i teško je s njima razgovarati u trenutku iskazivanja bijesa.
Zbog sveg tog nesnalaženja u emociji koja ih je preplavila, zbog neshvaćanja zašto neka njihova potreba ne može biti zadovoljena i zbog izuzetno naglašenog motoričkog nemira, djeca refleksno udaraju kako bi izbacila frustraciju i negativnost iz sebe.
Što učiniti kada vas dijete u bijesu prvi put udari?
Prije svega važno je da razumijete gore opisane uzroke koji stoje iza tog udarca ručicom, ugriza ili čupanja. Radi se o ljutnji koja je preplavila dijete i treba mu pomoć roditelja da taj negativni osjećaj "probavi" i ponovno se umiri. Roditelji ih moraju naučiti da je u redu da se osjećaju ljuto, ali da postoje prihvatljivi načini kako tu ljutnju izbaciti.
Također, postoji vrlo jednostavno pravilo koje u odgoju možete slijediti - u našoj kući zabranjeno je ozljeđivati sebe, druge ili uništavati imovinu. Kada se nešto od toga dogodi, roditelj treba postaviti kratku, jasnu i razumljivu granicu - NE, to se ne smije. Ako je potrebno, dijete i fizički spriječite tako da ga nježno uhvatite za ručice i odvratite ga od uništavanja ili ozljeđivanja (sebe ili drugih).
Znači, kada vas je dijete u stanju ljutnje i frustracije udarilo, prvo osvijestite svoje emocije i nemojte se i vi razljutiti. Sjetite se da ono ne zna i ne može drugačije tako dugo dok ga vi tome ne naučite. Isto tako nemojte ignorirati taj udarac ili mu se rugati i smijati.
Uhvatite dijete nježno za ručice i smireno pričekajte da se dijete motorički malo primiri. Dok glasno plače, protestira, vrišti, otima se, ionako vas ne čuje, ma što da mu vi govorili. Budite tu za njega i nemojte ga slati u sobu, na hlađenje, u kut ili ga dodatno izolirati. Držite ga za ručice ili ramena, šutite i budite prisutni. Na taj način djetetu pokazujete da uvažavate njegovu emociju (pa čak i ako je to ljutnja), da ima pravo na svaku emociju bez obzira na uzrok, da ga razumijete i da ćete mu pomoći da se umiri.
Kad se dijete malo umiri, recite mu vrlo kratko i jasno da se u vašoj obitelji ne udara. Postavite granicu riječima i na način da vas dijete razumije s obzirom na njegovu dob. Isto tako, objasnite djetetu što osjeća. Vi morate njemu reći kako se osjeća, jer ono ne zna.
"Znam da si sada jako ljut jer moramo ići doma, ali mi se ne udaramo."
U ovoj je fazi važno razvijati i empatiju, pa kad se dijete potpuno smiri, može i kasnije ili prije spavanja, ponovno ga podsjetite na ispad koji se dogodio i pitajte ga kako bi se ono osjećalo da netko njega udari, ugrize, pljune ili čupa. Uvijek kada imate priliku stavite dijete u "tuđe cipele". Bez zdrave empatije nema emocionalne inteligencije, a onda niti mogućnosti da stvaramo smislene, duboke, čvrste i trajne odnose u odrasloj dobi. Tek kad je dijete potpuno smireno možete porazgovarati s njime o tome što se dogodilo i prenijeti mu odgojne lekcije koje želite. Kada to radite, ne zaboravite djetetu reći da ga volite bez obzira na sve, ali da se treba lijepo ponašati prema roditeljima, braći, prijateljima i svima koji ga vole i koje on ili ona vole.
Ako je vaše dijete jako "živo" i inače na sve negativno reagira eksplozivno i fizičkim nemirom, dajte mu neku alternativu za izbacivanje frustracije. Neka lupa ručicama po trosjedu ili jastucima, skače ili trči.