U ranoj dobi, tjelesne/motoričke i sportske aktivnosti izuzetno su važne za pravilan opći razvoj djece. Sport pozitivno utječe i na mentalni i na fizički razvoj. Djeca koja se bave sportom razvijaju samostalnost, odgovornost, disciplinu, timski duh, radne navike, lakše sklapaju prijateljstva i poboljšavaju sposobnost koncentracije.

Nadalje, sportom mogu zadovoljiti niz različitih potreba: potrebu za kretanjem, druženjem i igrom, potrebu za sigurnošću i redom, potrebu za samoostvarivanjem i dokazivanjem, za pripadanjem, i slično. Baveći se sportom djeca razvijaju zdravu predodžbu o svom tijelu i uče ga prihvaćati i voljeti onakvo kakvo jest, uče o važnosti zdrave i sportske prehrane te generalno usvajaju zdrav životni stil.

Smatram da je važno pratiti i promatrati svoje dijete kako bismo prepoznali talent ili predispozicije za određeni sport. Ukoliko dijete već ima izraženu želju i zanimanje za pojedini sport, i to je dobar put kojim biste mogli krenuti. Djetetu također možemo nuditi, predlagati, objašnjavati koji sve sportovi postoje i upoznavati ih s njima te davati određenu slobodu izbora.

Stručnjaci preporučaju dobnu granicu za početak bavljenja sportovima od pet godina, no u nekim sportovima moguće je početi i ranije (npr. gimnastika, plivanje). Nadalje, savjetuju da su za početak najbolji tzv. bazični sportovi u koje spadaju gimnastika, atletika, plivanje i borilački sportovi, iz kojih se djeca kasnije mogu uspješno prebaciti u neki ekipni ili drugi sport. Bazični sportovi utječu najbolje na razvoj dječje psiho-fizičke snage koju kasnije mogu primijeniti na sve aspekte života.

Također, pri odabiru sporta treba voditi računa i o dobi djeteta i životnim fazama kroz koje trenutno prolazi (prilagodba na školu ili pak prelazak u više razrede, pubertet i sl.), o fizičkim predispozicijama vašeg djeteta, karakteru i temperamentu (sukladno tomu, bi li mu npr. više odgovarao individualan ili pak ekipni sport).

Djetetu treba dati slobodu i da mijenja, istražuje, sam pronalazi idealan sport za sebe, odustaje od sporta za koji nije „zagrizao“ i upisuje onaj za koji osjeća da je pravi za njega. Imam jednu anegdotu vezano upravo za to. Naime, moj suprug je veliki obožavatelj nogometa, a i sam je skupljao trofeje u mladosti kao vrstan golman. Prije šest godina, srce mu je jače zakucalo nakon pregleda kod liječnika koji mu je obznanio da čeka – sina! Vjerujem da je u tom trenutku u mislima već kupovao prve kopačke i razmišljao u koji će nogometni klub upisati sina.

Međutim, život je nepredvidiv i tako je tatica prošle godine svog sina upisao na - ples! Progutao je knedlu u grlu i „ponosno“ izjavio pred mnoštvom očeva u parkiću (čiji sinovi su, naravno, mali nogometaši): moj sin je plesač. Pleše hip-hop. Dijete jednostavno od rođenja voli muziku, ples, pokret, ima sluha, ritam ga nosi, obožava hip-hop i breakdance te sanja da će se jednog dana okušati i u parkouru (to je trening disciplina koju je razvila vojska kao napredni trening s preprekama za vojnike koji u najkraćem mogućem vremenu trebaju doći od točke A do točke B). I kako onda ne potisnuti vlastite želje i očekivanja i ne udovoljiti djetetu?

Što se pak učenja stranih jezika tiče, smatram da djeci treba ponuditi tu mogućnost ali isto tako postepeno uvoditi jezike, ne opteretiti ih s previše tečajeva u kratkom periodu. Mnoga djeca od najranijeg djetinjstva pokazuju strast prema crtanju, pjevanju, slikanju, sviranju, glumi. Takve talente i strasti treba njegovati i poticati, bilo u vlastitom domu ili u obliku izvannastavne aktivnosti.

Mišljenja sam da djecu treba slušati, promatrati, upijati i voditi se isključivo vlastitom procjenom sposobnosti svoje djece, a nikako dopustiti da nam trendovi ili okolina nameću standarde i da izbor aktivnosti vašeg djeteta postane sredstvo dokazivanja uspješnosti i nadmetanja s drugima ali i sredstvo za zadovoljavanje vlastitih (pretjeranih) ambicija.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.