Kao što sam već u nekoliko prethodnih članaka istaknula, ne postoji točan i univerzalan recept u određenim situacijama, kada nam dijete „izmiče“ kontroli.
To izmicanje kontroli najčešće je samo simptom koji oslikava dugotrajnu interakciju roditelja i djeteta. Ipak roditelji često puta posežu za točnim uputama i savjetima, koji naravno nisu sami po sebi dobri niti loši, ali ako ih primjenjujemo bez razumijevanja i s jasnom vizijom kratkoročnog cilja koji želimo postići, može nam se desiti da postignemo cilj i uz to neke dugoročnije, usudila bih se reći, i štetne posljedice.
Na tržištu postoji jako puno knjiga. Neke od njih propagiraju neke metode, neke pak dijametralno suprotne. Roditelji će ponekada posegnuti za nekom od njih i ispasti će da je samo slučajnost utjecala na njihove odgojne metode.
Čitala sam jednom davno knjigu o odgoju djece, za koju sam procijenila da ju je napisao autor koji niti sam nije riješio neka aktualna pitanja. Zagovarao je stari tradicionalan odgoj u kojem se sve temeljilo na adaptaciji djeteta. Sve je bilo pretrpano činitelja nužnosti: mora se, treba se, bez imalo želja i osjećaja. Roditelji koji su prihvatili takav način postupanja s djetetom vrlo su vjerojatno postigli cilj, disciplinirati dijete, bez imalo razmišljanja o njegovim željama i htijenjima. Takav način odgoja rezultira izostankom sukoba, ali isto tako i izostankom bliskosti i izražavanja želja i potreba.
Kako bi Jasper Juul u svojoj knjizi rekao: „Ono čemu smo nekoliko stotina godina učili djecu jest da poštuju moć, autoritet i uporabu sile - ali ne i druga ljudska bića“.
S druge strane postoje knjige koje s pozicije „ljudi su ok i djeca su jedinke za sebe“, upućuju roditelje kako bi se trebali ponašati i razgovarati s djetetom kako bi poticali njegovo samopouzdanje i samopoštovanje, a da istovremeno postavljaju jasne granice.
U tim knjigama možda postoje jasne upute kako, no ipak je mnogo mogućih situacija izbrisano, jer bi u suprotnom knjiga imala beskonačno mnogo stranica. Kada roditelj postupa prema toj knjizi, on postupa onako kako je on razumio da se poruke iz knjige moraju primijeniti na njegovu konkretnu situaciju, koja je specifična i jedinstvena u svijetu, jer nigdje drugdje ne postoji baš takvo dijete i takav roditelj.
Svako od nas ima svoju sliku svijeta. Tijekom života usvojili smo različite vrijednosti i uvjerenja, proživjeli smo različita iskustva. Ista iskustva smo drugačije zapamtili ili smo ih pak drugačije emocionalno doživjeli. Pripadamo određenoj kulturi, govorimo određenim jezikom. Na temelju svega toga stvaramo svoju sliku svijeta, koja se zbog složenosti unutarnjih reprezentacija razlikuje od bilo čije slike svijeta. Kada čitamo knjige i slušamo predavanja dajemo značenje pročitanim ili izgovorenim riječima, koje ne mora biti identično onome što je pisac pokušao reći, ma koliko se precizno pokušao izraziti.
Čitajući točne upute, mi nesvjesno nešto izbrišemo, nešto iskrivimo i nešto poopćimo i onda postupamo prema tome.
Primjerice, majka koja vjeruje da se ljudima ne treba vjerovati i da je najbolje da ne tražiš pomoć od nikoga, sigurno će to na neki način prenijeti svom djetetu. Na kraju krajeva i njoj su to prenijeli njeni roditelji ili neke roditeljske figure.
Zato da bismo bili sigurni da djetetu nećemo uvaliti svoje vruće krumpire, najbolje je raditi na sebi. Rad na sebi nije težak i mukotrpan, ne znojimo se pri tome, svodi se na osvještavanje i rješavanje ograničavajućih uvjerenja.
Na taj način postajemo manje opterećeni što ćemo i kako ćemo, nego jednostavno - živimo. A to je najbolje što možemo učiniti za svoje dijete.
Steve Biddulph u svojoj knjizi „Tajna sretne djece“ kaže da je za dijete najvažnije (i to tim redoslijedom):
1. Raditi na sebi
2. Raditi na odnosu s partnerom
3. Raditi na odnosu s djetetom
Ja se apsolutno slažem s njim. Na žalost, kao roditelji često to zaboravljamo i grozničavo se koncentriramo na treće, ne postižući onaj rezultat koji bi htjeli.
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus