Paradoks je u tome što će se često protiv toga boriti svim svojim snagama, a neki roditelji popuštaju jer ne mogu podnijeti suzice na licu svog malog sunca. Savjet stručnjaka iz Centra Proventus je BUDITE UPORNI, nemojte odustati, sve će vam se to tijekom odrastanja vašeg malog čeda višestruko vratiti.
Uostalom zamislite sebe kako dolazite na novo radno mjesto gdje vam šef ništa ne govori. Nema rokova, nema jasno izrečenih zadataka, nema pravila, sve vam je ostavljeno na volju. Ne biste li bili barem malo zbunjeni? A sada zamislite malo biće, koje ima nekoliko desetljeća iskustva manje od vas i nema nikakvih pravila, nema ritma, nema rutine. Ne zna kada je vrijeme za što, sve je potpuno neizvjesno. Vjerujemo da će i ono biti zbunjeno.
Dakle, ukoliko se rukovodite time da je ritam i vlastiti roditeljski primjer važan za djetetov razvoj cilj vas kao roditelja jest osigurati im upravo to.
Prije nastavka teme, želimo naglasiti da vrlo često, kada roditelji shvate svoje greške u koracima, osjećaju snažnu krivnju i žale što nisu imali ova saznanja prije. Imajte na umu da ste činili ono što ste mislili da je najbolje za dijete u tom trenutku te da bez obzira na trenutnu situaciju, stanje se uvijek može popraviti te nikada, ama baš nikada nećemo znati sve što možemo znati. Svaki odnos je promjenjive prirode, pa tako i Vaš odnos s djetetom, baš kao što je i znanje bezgranično.
Uzmimo za primjer mamu koja stavlja djetešce na spavanje, što je popraćeno njegovim iznimno velikim otporom, plače, vrišti, trga se. Mama to ne može izdržati i odustaje. Izlazi s djetetom van iz sobe i kreće igra. Dijete na nesvjesnoj razini može zaključiti: „Ako budem dovoljno uporan ona će popustiti. Dovoljno je da nešto poželim i koristim se ovom strategijom“ što će se naravno reflektirati na brojne druge situacije tijekom odrastanja. Nadalje, dijete neće, opet na nesvjesnoj razini, imati povjerenja u majku da će ga zaštiti kada će biti potrebno, jer na kraju krajeva ono kao beba je iz iskustva izašlo upornije i jače.
U drugom slučaju, mama koja će biti upornija od djeteta i koja će ga staviti na spavanje usprkos njegovom negodovanju daje poruku „sa mnom nema šale, ja sa svojih nekoliko desetljeća iskustva više znam što je trenutno tvoja potreba“ a beba može zaključiti „Oho, ova je faca, sigurno će me zaštiti kada to bude potrebno“.
Naravno ukoliko dijete vrišti kada se stavlja u krevetić, naš savjet nije da ga se pusti da vrišti. Naprotiv, dignite ga, smirite ga i onda ga ponovo spustite i ponovite proces dok ne shvati da nećete odustati. To vam se može činiti jako naporno, no vjerujte kasnije svaki puta kada će poslije podne vaše dijete spavati, a vi ćete imati vrijeme za sebe zahvaljivati ćete sami sebi što ste izdržali. Ponekada u iznimnim situacijama ukoliko nikako ne prestaje plakati možete ga ostaviti i par minuta da plače pa ga tek onda utješiti. Od tog plača zaista mu se ništa neće dogoditi.
Roditeljska je odgovornost brinuti o zadovoljavanju dječjih potreba, da se djecu pita uglavnom bi se zadovoljavale želje.
Uvođenje rutine u djetetov život ima višestruke koristi. Beba koja ima ritam, svoju energiju može uložiti u opažanja svijeta oko sebe. Ritam joj stvara povjerenje da će biti sita, suha, na toplom, odmorena. Osim što je to dobro za dijete, jako je dobro i za roditelje. U vrijeme poslijepodnevnog odmora roditelji mogu malo odahnuti i posvetiti se sebi. Napuniti baterije za dalje.
Vrlo često u terapiju nam se javljaju iscrpljeni roditelji čija djeca nemaju ritam, navečer idu spavati tek kada pokleknu mrtva umorna, poslije podne ne idu spavati itd. Posljedica toga jest da roditelji neadekvatno reagiraju prvenstveno jer nemaju snage reagirati drugačije. Tada češće viču na djecu, žele pobjeći i odmoriti se te na taj način djeci uskraćuju vrijeme provedeno u zajedničkom, zabavnom, ugodnom druženju.
Uvođenje rutine može biti popraćeno ritualima, igrom i ni u kojem slučaju ne smije biti rigidno i kruto. Jako je važno da roditelji budu fleksibilni te da osluškuju svoje dijete pa rutinu prilagođavaju njegovom biološkom ritmu. Ako nikako neće zaspati u podne, probajte ga staviti malo kasnije i sl. Svaki puta kada ne postižete ono što ste zamislili, razmislite malo o tome što možete drugačije učiniti.
Što se pak tiče prehrane i uvođenja pravila i rituala od izuzetne su važnosti roditeljski primjeri.
Mojoj kolegici Tatjani i meni roditelji često postavljaju pitanja u svezi djetetove prehrane. Žale se zato što dijete jede samo slatkiše ili jede samo hrenovke ili odbija jesti voće ili… Naše protupitanje u takvim situacijama jest: jedete li vi slatkiše i hrenovke ili jedete voće? U jako puno postotaka odgovor je u direktnoj vezi s dječjim navikama u prehrani.
Roditeljima često problem predstavljaju famozni slatkiši. Često puta scenarij izgleda ovako: roditelji vole pojesti slatkiš; u određenoj ladici ili ormariću u kući nalazi se hrpa slatkiša koje donose gosti, djedovi i bake, ali kupuju ih i roditelji; dijete zna da se tamo nalaze slatkiši; tijekom vremena spoznalo je da ukoliko bude dovoljno uporno roditelji će popustiti i dati mu slatkiš; s obzirom da dijete ne želi ništa jesti (dovoljno je uporno) roditelji popuštaju da bar nešto pojede i nude mu slatko. Šah mat u korist djeteta. Dijete ne nesvjesnoj razini zaključuje da će, ukoliko bude dovoljno uporno, dobiti ono što želi i to se pokazuje kao točna pretpostavka. Svaka mala „pobjeda“ u ovom nadmetanju učvršćuje taj zaključak i dijete čini još upornijim u odbijanju zdrave hrane i inzistiranju na slatkišima.U takvim situacijama bilo bi dobro početi s promjenom djetetovih, ali i svojih prehrambenih navika i pri tome biti dosljedan. Metode koje roditelji često primjenjuju – kupovanje sitnica, kažnjavanje - nisu učinkovite.
Evo nekoliko preporuka:
• Nemojte djetetu nuditi slatkiše kao zamjenu za zdravi obrok, ali isto tako niti kao nagradu zato što je nešto pojelo. Ukoliko ne želi pojesti ručak, možete reći da je to u redu ukoliko nije gladno. Ukoliko nakon toga traži da pojede nešto slatko, nježno, ali odlučno odbijte i ponovo mu ponudite ručak. To se može ponoviti jako puno puta, jer djeca su vrlo uporna mala bića, ali odgovornost je na vama pa vi budite uporniji.
• Uvođenje zdravih prehrambenih navika najbolje je provoditi s puno humora (dakle na šaljiv način) i kroz igru. Za takvo što potrebno je da se vi opustite i da čvrsto odlučite biti dosljedni. Ukoliko vam je potrebna dodatna sigurnost kako bi se opustili i ne „ludjeli“ od brige što će se dogoditi ako taj dan ništa ne pojede savjetujem vam da posjetite pedijatra da vas ohrabri u provođenju plana. Naime ništa se neće dogoditi ako vaše dijete jedan dan ništa ne pojede, neće se dogoditi ništa niti ako se obrazac ponovi i slijedeći dan. Vjerujem da će vam pedijatar svojim medicinskim savjetima uliti sigurnost.
• Uključite dijete u proces kupovanja i pripremanja zdrave prehrane. Neka na tržnici samo odabere povrće koje ćete kupiti.
• Ukoliko imate mogućnosti, pa makar na balkonu, u teglici uzgojite neko vlastito povrće, koje svaki dan možete promatrati kako napreduje pa onda kada bude zrelo od toga zajedno napravite slasnu juhicu. Dajte mu da rezucka, gnječi, da osjeti pripremu hrane.
• Roditelji su najbolji primjer svojoj djeci. Evolucija je davno u dječji mozak ugradila oponašanje roditelja u jedenju - žene su još u doba lovaca i sakupljača (pa i prije, dok naši preci još nisu bili ljudi) tražile bobice koje su jestive i na taj način su djeca znala što se jede, a što ne. Drugim riječima, roditelji će puno lakše naučiti dijete da jede voće i povrće ako ga i oni jedu. Posebno pomaže ako dijete vidi roditelja koji uživa u takvoj vrsti hrane.
• Za desert ponudite voće. I sebi i djetetu.
• Dobro je maknuti fokus s hrane, nemojte cijelo vrijeme razmišljati je li dijete pojelo, koliko je pojelo, hvaliti ga zato što je nešto pojelo. Prehrana je nešto prirodno, a zahvaljujući vremenu i prostoru u kojem živimo većini djece ona ne nedostaje ako su gladna.
• Obroci mogu postati zabavni rituali kada je cijela obitelj na okupu. Ukoliko to nije moguće neka barem jedna osoba jede i pri tom se zabavlja, razgovara ili nešto treće s djetetom.
• Dječji psiholozi već odavno znaju da dijete u ranom periodu najviše uči kroz igru. Zašto to ne primijeniti i na prehranu? Dozvolite svom djetetu da se igra s hranom dok ju „priprema“ i dok jede. U roku od samo nekoliko mjeseci biti ćete svjedoci pretvorbe nespretne igre, mljackanja, trackanja i gnječenja hrane u pravilno korištenje pribora za jelo i ostalog posuđa na način koji će vaše dijete, kao i mnoge druge stvari, uspješno kopirati od vas.
Jelena:
Moja kćerkica već dugo sama jede. U fazi uvođenja krute hrane ponudila sam joj kuhanu mrkvu, brokulu, cvjetaču koje je ona onda gnječila, bacala, pljuvala i trackala. Poslije obroka vrijedno bih očistila nered oko nje, a i nju. Danas ima 13 mjeseci i jede sama sa žlicom. Jako je ponosna kada joj uspije utrpati sadržaj u usta.Ljudi mi često kažu da imam sreće. Onda se ja nasmiješim i sjetivši se kante i vode i nje u mrkvi od glave do pete kažem „ma nije to sreća…“
Piše: Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus