Sada postoji i znanstveno objašnjenje zašto je to tako.
Na University of Colorado provedeno je istraživanje koje je pokazalo da nas mališani ne slušaju jer - pohranjuju sve informacije za kasnije. Roditelji i odrasli općenito smatraju da mozak djece funkcionira poput mozga odraslih, te da oni mogu planirati i shvatiti kako ponašanje u sadašnjosti može utjecati na njih u budućnosti. No, spomenuto istraživanje pobija ova vjerovanja.
"Dobra vijest je da ono što kažemo djeci ne ulazi kroz jedno, a izlazi kroz drugo uho, kao što ljudi obično misle", kaže profesor psihologije Yuko Munakata, koji je istraživanje proveo uz pomoću kolega sa Sveučilišta. "Isto tako, ono što govorimo ne prima se odmah u smislu da će se dijete odmah ponašati kako mi želimo, a kako je to slučaj kod odraslih. Ono što se događa je da informacije ulaze u uho, a djeca ih skladište tj. spremaju za kasnije kada će im trebati".
"Uključio sam se u ovo istraživanje jer sam očekivao potpuno drugačije rezultate", kazao je Munakata. "Ima još puno posla u istraživanju kognitivnog razvoja koji se do sad fokusirao na mišljenje na su djeca male verzije odraslih, koja pokušavaju raditi iste stvari kao i odrasli, ali u tome još nisu dovoljno dobri. Ono što istraživanjem želimo reći je da djeca rade nešto sasvim drugačije".
Tijekom istraživanja, znanstvenici su se poslužili video igricom dizajniranom za djecu te tehnikom koja je poznata kao pupilometrija (zahvat koji mjeri promjer zjenice oka kako bi se detektirao mentalni napor djeteta), a kako bi se proučavale kognitivne sposobnosti 3,5-godišnjaka i 8-godišnjaka.
Istraživači su određivali koliko vremena nakon zadanog zadatka djeca pokazuju mentalnu aktivnost, brzinu njihovih odgovora te točnost odgovora. Otkrili su da djeca ne planiraju buduće radnje niti u potpunosti žive u sadašnjosti. Ona zapravo pretražuju informacije iz prošlosti, ako ih trebaju.
"Ako je, primjerice, vani hladno i vi kažete svom 3-godišnjaku da donese jaknu iz sobe i pripremi se na odlazak, očekujete da mališan planira za budućnost i razmišlja logički kao vi - vani je hladno, treba mi jakna. No ono što je vjerojatnije jest da će mališan otrčati van, na svojoj koži iskusiti hladnoću, pa se potom sjetiti gdje ste rekli da stoji jakna i tek tada će otići po nju", kaže jedan od istraživača.
(Izvor: University of Colorado at Boulder)