I to treba činiti što je dulje moguće, čak iako ponekad znači prikrivanje vlastitih osjećaja.
Mnogi roditelji užasavaju se mogućnosti da pred svojim djetetom pokažu osjećaje poput straha, tuge, ili nemoći. Stoga je jasno da mogućnost puštanja suze pred mališanom ne dolazi u obzir. No, što je zaista toliko strašno u tome da roditelj pokaže kako je jednostavno – čovjek?
Ignoriranje vlastitih osjećaja
Mnogi se roditelji svakodnevno suočavaju s poteškoćama i preprekama, te su na njih već navikli. Kada i dođe do nekog većeg problema, već iz navike osjećaji ostanu – skriveni. Mnoge mame i tate na to gledaju iz samo jednog aspekta – da bi njihove suze samo zbunile mališana. Jer upravo je on naviknuo da je roditelj uvijek tu da riješi situaciju. I doista, mnoga djeca odrastaju misleći kako su upravo njihovi roditelji nevjerojatno jaki i da ih mnoge situacije jednostavno ne pogađaju.
S druge strane, današnje društvo također igra veliku ulogu u skrivanju emocija. Ono na neki način govori kako je promišljanje o problemi u traženje rješenja ono što je poželjno, dok je prepuštanje emocijama znak slabosti. Upravo zato velik broj roditelja ima usađen „strah od neuspjeha“, odnosno da će otvorenim iskazivanjem negativnih osjećaja svojoj djeci dati loš primjer.
Usmjeravanje ponašanja
Čak i "najjače" osobe (što se emocija tiče), u jednom će trenutku pustiti suzu. Jednostavno postoje životne situacije u kojima je nemoguće ostati priseban, i svatko ih je barem jednom prošao. Međutim, tada se javlja novi problem – osjećaj krivnje. Na taj način mnogi roditelji mogu doživjeti činjenicu da su plakali upravo pred svojim mališanom koji je tada ostao i više nego zbunjen. To se često događa jer mu taj prizor jednostavno nije poznat.
Stručnjaci se slažu kako za osjećaje grižnje savjesti i ispričavanja ljudima oko sebe jednostavno nema mjesta. Ono što je u tom trenutku najpoželjnije napraviti jest na pristupačan način objasniti svom djetetu zbog čega mama ili tata plaču. Psiholozi navode i kako su većinu vremena djeca zapravo savršeno svjesna svega što se oko njih događa, no ne znaju kako će roditelji reagirati. U trenutku kad sjednete i racionalno objasnite djetetu zbog čega ste plakali, zapravo ćete mu biti pozitivan primjer. Dijete će uvidjeti kako se s emocijama možemo nositi na mnoge načine, no i dalje ne izgubiti kontrolu nad njima.
Emocionalni koraci
Kako biste se lakše nosili s emocijama, a samim time olakšali i mališanu da razumije vaše suze, potrebno je proći nekoliko koraka. Za početak trebate razumjeti svoje emocije i biti sigurni u to kako se osjećate, ali koje je i uzrok tome. Potom treba ponašanje usmjeriti u reakcije koje imaju smisla. Drugim riječima, ako ste tužni – plačite! Ponekad čak i nekoliko suza može učiniti čuda za oslobađanje od negativnih emocija.
Potiskivanje emocija i njihovih manifestacija, može donijeti samo njihovo gomilanje. U takvim situacijama ponekad se može dogoditi „kap koja je prelila čašu“, i sve emocije će odjednom izaći na svijetlo dana. A takve situacije mnogo su teže za osobu kao i njene bližnje.
Je li u redu plakati pred djecom?
Jednom kada ste naučili kako je s vremena na vrijeme prijeko potrebno pokazati svoje osjećaje, mnogim roditeljima još uvijek stvara nelagodu činjenica da bi se u trenucima „sloma“ kraj njih mogao naći upravo mališan. Da, može djelovati zastrašujuće činjenica da se od čvrste majke, spremne za svaku situaciju, odjednom pretvorite u krhku osobu koja će djetetu pokazati svoju stranu za koju gotovo nitko od ukućana nije znao.
Psiholozi su složni – trenuci na koje vi gledate kao „emocionalni slom“, zapravo su nešto kroz što djeca mogu najviše naučiti. Svojim suzama zapravo šaljete pozitivan primjer. Dijete će iz prve ruke vidjeti kako jednostavno nije moguće biti jak u svim situacijama. Upravo to je kvalitetna lekcija koje će se sjetiti kad god mu u životu bude teško, a pomoću takvih lekcija mališani izrastaju u osobe s izraženom emocionalnom inteligencijom.