No ponekad taj događaj može biti opterećen rizičnim čimbenicima koji će u većoj ili manjoj mjeri ostaviti traga na djetetov rani rast i razvoj. Tada se govori o neurorizičnim trudnoćama i neurorizičnoj djeci. Termini su to koji izazivaju strah i paniku i plaše roditelje.
Što je to neurorizik i tko su neurorizična djeca?
Neurorizik predstavlja sve one rizike koji mogu biti uzroci oštećenja, ali ne moraju nužno dovesti do njih. Faktori neurorizika su razni, od genetskih do okolinskih, ali se najčešće vežu uz prerani i/ili otežani porod, nisku porođajnu težinu, APGAR manji od 7, višeplodnu trudnoću, krvarenje u mozgu djeteta, hipoksiju i konvulzije. Neurorizično dijete je svako dijete rođeno iz trudnoće opterećene nekim od faktora rizika, a čine ukupno 10% novorođene populacije.
I dok se kod neke djece unatoč rizičnim čimbenicima razvoj odvija nesmetano ili uz blaže teškoće prolaznog karaktera, kod jednog broja djece posljedice mogu ostati trajne.
Usporeni motorički razvoj prvi je pokazatelj da je mozak djeteta pretrpio neku traumu. Roditelji u ranoj fazi djetinjstva mogu prepoznati odstupanja od normalnog razvoja. Ako dijete ne može sjediti, puzati ili hodati, to će dovoljno zabrinuti roditelja da potraži stručnu pomoć.
Tada će se vježbama, koristeći neuroplastičnost mozga, stimulirati živčani sustav da oštećene živčane puteve zamijeni novima što znatno može ublažiti nastale teškoće.
Osim motoričkog razvoja koji je uočljiv i nestručnom oku, iznimno je važno kontinuirano pratiti razvoj svakog djeteta s neurorizikom budući da se stvarne posljedice traume mogu uočavati i pronalaziti i nakon što dijete svlada prve korake. Neke neurorazvojne teškoće kao što su hiperaktivnost, nedostatak pažnje, nespretnost, teškoće čitanja, pisanja i računanja, teškoće u ponašanju mogu se uočiti tek u predškolskoj dobi. Ukoliko je dijete nespretno, nesamostalno u hranjenju, oblačenju, nezainteresirano za crtanje, loše drži olovku, ne može rezati po crti ili loše boja unutar označenog prostora, nema dovoljno razvijen govor, kratkotrajno zadržava pažnju, često mijenja sadržaje interesa, ne završava započete aktivnosti, voli se osamljivati, teže ostvaruje kontakt s vršnjacima, teže pamti riječi pjesmica i slično, ne treba čekati školu u kojoj će sve to „naučiti“. Čekanjem se gubi dragocjeno vrijeme.
Rana intervencija i uključivanje u razvojne programe važno je zbog činjenice da djeca svladavaju vještine i usvajaju znanja određenim redoslijedom. Ukoliko nisu ostvareni svi preduvjeti za učenje, polazak u školu nespremnom djetetu biti će visoko stanje frustracije, susresti će se sa neuspjehom, razviti osjećaj manje vrijednosti, izgubiti samopouzdanje. Stoga je bitno započeti tretman prije nego kod djeteta nastanu značajnija odstupanja u odnosu na vršnjake.
* * *
Autorice teksta, Nataša Čičin – Šain, prof. defektolog i Stela Horvat, prof. rehabilitator, voditeljice su Kabineta za razvojnu podršku djeci „Korneo“ koji je vođen upravo idejom o kontinuiranom praćenju djece s neurorizicima i nakon što svladaju prve korake i stabilno prohodaju.
Stručni tim profesora defektologa i logopeda zajednički procjenjuje razvojni nivo svakog djeteta, uspješno otkriva eventualne teškoće, te ih kroz igru ublažava ili otklanja oslanjajući se na jake strane svakog djeteta. Za svako dijete izrađuje se individualni razvojni program koji potiče razvoj percepcije, pažnje, koncentracije, grafomotorike, fine motorike, govora i svih drugih vještina potrebnih za kvalitetnu pripremu za školu i svladavanje zahtjeva koje škola stavlja pred dijete s konačnim ciljem stvaranja sretne, sigurne i samopouzdane osobe.