Napadaji panike kod djece i adolescenata

Napadaji panike najčešće se spominju kod odraslih, ali mogu ih proživljavati djeca i adolescenti.

5225aaab16a24

Simptomi su isti i kod odraslih i kod djece, a najizraženiji je strah da će se dogoditi nešto strašno. Taj strah je paralizirajući i u potpunosti preplavljuje dijete. Ukoliko se napadaji panike ponavljaju, mogu doista naštetiti djetetovu razvoju, a prestravljeni roditelji ponekad ne razumiju što se s djetetom događa.

Kada se napadaji panike ponavljaju, možemo govoriti o paničnom poremećaju, odnosno panični poremećaj je poremećaj u ponašanju koji karakteriziraju periodični i iznenadni panični napadaji. Dijete osjeća veliki strah i neugodu, a ove negativne osjećaje prate i neke fiziološke promjene - ubrzani ritam otkucaja srca, kratki dah ili teškoće disanja, vrtoglavica i slično.

Napadaji panike mogu trajati nekoliko minuta, ali i nekoliko sati. Nažalost, pojavljuju se iznenada i bez nekih prethodnih pokazatelja ili simptoma.

Najčešći simptomi napadaja panike su:

- intenzivni strah ili osjećaj da će se nešto strašno dogoditi
- vrtoglavica i slabost
- plitko disanje ili osjećaj gušenja
- drhtavica
- nerealna promišljanja
- strah od umiranja, gubitka kontrole ili prisebnosti

Kod većine djece koja pate od ove neugodne reakcije na stresne situacije, napadaji se javljaju u adolescentskoj dobi, no mogu se pojaviti već i u ranom djetinjstvu. Ponekad se javljaju kod djece čiji roditelji ili drugi članovi kućanstva pate od istog problema, pa bi bilo dobro informirati se o pojavnosti napadaja panike u obitelji.

Roditelji trebaju biti svijesni da se napadaji panike trebaju što prije dijagnosticirati i da se dijete što prije treba uključiti u tretman, jer posljedice mogu biti vrlo teške.

Dijete ili adolescent s napadajima panike vrlo teško ostvaruje društvene odnose s vršnjacima, može imati problema s obavljanjem školskih obaveza i nepovratno si ugroziti šansu za bolji akademski uspjeh a time i bolji život u budućnosti. Nadalje, napadaji panike svakako štete djetetovu općem psihičkom, emocionalnom, pa i fizičkom razvoju.

Panika se može s vremenom pretočiti u trajnu napetost koja utječe na djetetovo raspoloženje, samopouzdanje i općenito funkcioniranje u svakodnevnom životu. Djeca će se neprestano, čak i kad nije riječ o napadaju panike, osjećati napeto, nesigurno, prestravljeno. Počet će izbjegavati situacije u kojima bi se panika mogla pojaviti, izolirati se i u glavici kreirati strašne i nerealne scenarije koji uopće nisu mogući. Drugim riječima, dijete može razviti razne druge fobije ili kliničku depresiju koja adolescente može navesti čak i na suicidalne misli ili pak u neželjena ponašanja (eksperimentiranje s alkoholom i drogama).

Kod male djece ponekad je teško dijagnosticirati napadaje panike, a ništa lakše to nije kod adolescenata. Naime, maleni često izražavaju negodovanje i mogu se strašno uzrujati oko neke situacije, ali to nužno ne mora biti napadaj panike. Isto tako, kod adolescenata koji su u pubertetu često viđamo razne promjene ponašanja i ispade, pa možda i previdimo da se radi o nečem mnogo ozbiljnijem od tinejdžerskih promjena raspoloženja.

Ako sumnjate da vaše dijete ili tinejdžer pati od napadaja panike, svakako ga odvedite stručnjaku psihologu koji će napraviti procjenu te odrediti terapiju ili tretman. Naime, postoji više različitih pristupa i tretmana koji su vrlo učinkoviti. Vrlo je vjerojatno da će liječnik djetetu pripisati određene lijekove za smanjenje napetosti. Ako niste pobornik lijekova, postoji psihoterapija koja itekako može pomoći djetetu da prevlada te negativne osjećaje straha i ugroženosti. Vrlo uspješno se primjenjuje kognitivna bihevioralna terapija, ali tu je i terapija igrom te drugi tretmani koji zapravo uče dijete kako prepoznati i kontrolirati napadaje panike te općenito smanjiti stres. Uz pomoć stručnjaka, napadaji se doista mogu reducirati i s vremenom potpuno nestati. Isto tako, pokušajte se informirati o nekim drugim "prirodnim" tretmanima za smanjenje napetosti, kao što su tečajevi pravilnog disanja, joga za djecu, šetnje u prirodi, sportske aktivnosti, ples, kreativni rad i slično.

Ono što se nikako ne preporučuje je da dopustite da se napadaji redaju jedan za drugim, u nadi da će ih dijete s odrastanjem samo prevladati. Teško je prepoznati simptome, jer djeca često ne znaju verbalizirati što se s njima događa pa kažu samo "Strah me" ili "Nešto će se dogoditi". Ako primijetite da se ovakve rečenice ponavljaju, a dijete ima i neke druge simptome koje bi mogli pripisati panici, svakako ga uključite što ranije u terapiju i potražite stručnu pomoć.