Kako se ovi poremećaji najčešće povezuju s vlastitom percepcijom izgleda tijela i svjesne želje da se izgube kile, obično se ne pojavljuju prije tinejdžerske ili predtinejdžerske dobi. No predškolci i mlađa djeca, mogu razviti neke poremećaje koji se povezuju s hranom.
Ekstremna izbirljivost
Djeca koja pate od ovog poremećaja jedu zapravo samo dvije ili tri vrste namirnica i u potpunosti odbijaju bilo koju drugu vrstu hrane. Ovo stanje iznimno je frustrirajuće za roditelje jer se s razlogom plaše da djeca ovakvim režimom ne ispunjavaju prehrambene potrebe za normalan rast i razvoj.
Uzrok ekstremne izbirljivosti nije poznat, ali nije povezan s osjećajem straha ili brigom za težinu. Djeca koja pokazuju simptome ovog poremećaja normalne su težine i tako dugo dok je situacija takva, obično se ne poduzimaju daljni koraci, jer većina djece prerasta ovu fazu prije nego ona postaje zdravstveni problem.
Pika (jedenje nejestivog)
Pika je medicinski pojam koji označava potrebu djeteta da jede predmete koji nisu hrana. To je poznato stanje koje osim malene djece, ponekad pogađa i trudnice. Među stvarima koje se jedu najčešće su: oljuštena boja sa zidova, dlake s tepiha, zemlja, kreda, pasta za zube, zrnca kave, sapun i druge nejestive tvari.
Najveći problem kod pike je da bi dijete moglo pojesti štetan i toksičan predmet, kao što je primjerice baterijica za igračku. Najveći broj otrovanja zabilježen je zbog olova u boji sa oljuštenih zidova. Neka djeca završila su na kirurškom stolu jer su progutala kovanicu.
Uzroci koji dovode do pika poremećaja nisu u potpunosti rasvijetljeni, ali vjeruje se kako djeci koja gutaju nejestive sitnice nedostaje željezo ili cink u organizmu, a ukoliko je to doista uzrok, pika bi se trebala povući nakon što su potrebe za ovim tvarima nadomještene.
Infantilna anoreksija
Iako se pojavljuje doista rijetko, ovaj poremećaj javlja se kada beba koja već uzima krutu hranu, odbija jesti najmanje mjesec dana. Odbijanje hrane započinje u dobi od 6 mjeseci do 3 godine, najčešće između 9 i 18 mjeseci za vrijeme prelaska na hranjenje žlicom i uvođenja samostalnog hranjenja. Dijete ne dobiva primjereno na težini. Ozbiljniji slučajevi dovode do akutne ili kronične pothranjenosti.
Djeca nakon svega par zalogaja odbijaju jelo čvrstim stiskanjem usta, izbacuju zalogaj, odguruju i bacaju pribor za jelo, pokušavaju izaći iz stolice za hranjenje, odlaze od stola. Roditelji postaju izrazito zabrinuti zbog djetetova slabog uzimanja hrane i rasta.
Zabrinuti roditelji često u ovakvim situacijama pokušavaju "trikovima" namamiti dijete da pojede više, prakticiraju prekide ili igranje tijekom hranjenja, pribjegavaju hranjenju tijekom noći, nude više vrsta hrane, te općenito prisiljavaju dijete na jelo.
Nijedna od ovih metoda ne pokazuje se uspješnom na dulje vrijeme i djetetovo uzimanje hrane i napredovanje u tjelesnom rastu se ne poboljšava. Roditelji postaju frustrirani, anksiozni, iscrpljuju se fokusiranjem cjelokupne svakodnevne aktivnosti i brige oko djeteta na hranjenje.
Takvo ekstremno odbijanje hrane koje rezultira zaostajanjem u rastu potrebno je dijagnosticirati infantilnom anoreksijom.
Uzroci odbijanja hrane najvjerojatnije se pojavljuju zbog osjećaja nedostatka apetita uzrokovanog intenzivnim emocionalnim uzbuđenjem djeteta. Dijete ne izražava glad, pokazuje nedostatak interesa za hranu, ali iskazuje interes za istraživanje hrane i/ili interakcije s njom preko roditelja.
Ruminacija
Ruminacija ili mericizam označava vraćanje hrane iz želuca u usta, ponovno žvakanje („preživanje“) hrane i potom gutanje. Kod novorođenčadi i u ranom detinjstvu ona je često fiziološka pojava i nestaje s odrastanjem.
Iako ga neki smatraju oblikom povraćanja, kod ruminacije nema gađenja, mučnine ili trbušne boli. Ovaj sindrom nije u potpunosti rasvijetljen, iako se zna da se kod odraslih pojavljuje kao simptom depresije i nervoze.
Kod novorođenčadi ruminacija može trajati od 3 do 5 mjeseci i događa se najčešće zbog kombinacije gutanja veće količine zraka kod hranjenja, uz grčeve u gornjem dijelu probavnog sustava. Kod predškolaca se također može raditi o prolaznom fiziološkom povraćanju, ali ukoliko se primjete promjene u težini djeteta i psihomotoričkom napredovanju, njegovom općem stanju i raspoloženju, potrebo je potražiti pomoć.
(Jk)