Suparništvo među braćom teško je zaustaviti. Ljubomora je emocija koju ne možemo isključiti, koliko god ih umirivali. Od vas kao roditelja naprosto se ne može očekivati da ste istodobno sudac i porota za sva njihova rječkanja ili da s njima postupate na istovjetan način jer je svako dijete osoba za sebe.
Kad svađe dođu do usijanja, pokušajte im pomoći da dođu do nagodbe koja će zadovoljiti obje strane. To je ujedno sjajna vježba za djecu jer ih uči dvjema temeljnim životnim vještinama: rješavanje problema i pregovaranje. A kad su u pitanju dogovori i pregovori između vas i djece, roditelji bi trebali pažljivo izbjegavati primjedbe poput: "Mogao bi se ugledati u sestru" ili "Brat ti je sjajan u matematici, ne razumijem zašto i ti nisi". Djeca su individualci. Ne žele da ih neprestano ocjenjujete prema braći ili sestrama.
Najstarije dijete često osjeća ljubomoru prema novorođenčetu u obitelji, bez obzira na to što činili da to izbjegnete. Uostalom možete li ih kriviti za to? Nekoliko godina bili su središte vašeg svijeta, a sada se pojavljuje drugo dijete oduzimajući im dio vremena koje ste provodili s njima. Koji užas! Ipak, zamolite starije dijete, bez obzira na dob, da vam pomogne oko nove bebe pri hranjenju, igranju ili dodavanju bilo čega, što često ublažava osjećaj ljubomore. Pored toga, uvijek pronađite "posebne" trenutke koje ćete provesti sa starijim djetetom bez prisutnosti novorođene bebe.
Čini se da braća i sestre koji se svađaju više uznemiruju roditelje nego li djecu. Kad god bih čula glasnu svađu ušla bih u sobu da čujem o čemu je riječ, ponekad su se složili da je sve u redu. Katkada nije bilo tako. Osim ako nisu nasilni, jednostavno ih pošaljite svakog u različitu prostoriju i recite da se igraju svatko za sebe.
A ako pak žestoka prepirka završi u suzama, što se nerijetko dešava, sjednite između svoje dvoje djece i pokušajte im objasniti kako su sretni što imaju jedno drugo, kako se "jedinci" nemaju s kim igrati, te kako se roditeljima para srce slušajući svađu svoje drage djece.
Fizički obračuni
Ponekad će doći i do fizičkih obračuna među vašim malim anđelima. To je prilično normalno jer je to najbrži način rješavanja frustracija (iz kojeg god razloga). Međutim, nemojte čekati da vaša kći udari ili uštipne brata četvrti put. Poslije prvog udarca odvedite ju s poprišta na mirno mjesto da se ohladi. Odrješito objasnite da nitko ne smije tući drugoga i kao trenutačnu kaznu smanjite ili ukinite za taj dan gledanje televizora, igranje na računalu ili nešto drugo u čemu uživa. Dopustite joj petominutno "hlađenje" (ne razgovarajte s djetetom za vrijeme hlađenja jer to može doživjeti kao istovjetnu pozornost), a zatim se mora ispričati bratu zbog udarca. Potom je uhvatite za ruku ili ju zagrlite, razgovarajte o njenoj ljutnji i pokušajte dokučiti razlog. To što je udarila brata ne mora uopće značiti da je brat uzrokom njenoj srdžbi.
Objasnite joj kako je posve normalno da se djeca razljute – mama se isto razljuti, a u tim trenucima najbolje je staviti ruke na bokove i reći: "Strašno sam ljuta". Natjerajte ju da to izvježba pred vama, a potom je pošaljite da se nastavi igrati. Ruke na bokovima samo zaokupljaju ruke, sprječavajući ju da udari.
Ma koliko ljuti bili na djecu nikada nemojte urlati na djecu (možete podići glas, ali ne i urlati), zvati ih pogrdnim imenima ili ih tući. Na taj ćete ih način samo poučiti da sa svojim gnjevom mogu izaći na kraj na agresivan i verbalan način. Objasnite djetetu da je posve normalno da se razljuti, no mora naučiti obuzdati srdžbu, a kad joj sljedeći put dođe da udari brata neka se odmakne, potraži vas ili udari jastuk na svom krevetu.
Pojedinačne slučajeve možete riješiti brzo, no opetovani ispadi agresivnosti upućuju na dublji problem. Pokušajte razgovorom otkriti uzrok problema, ali ako agresivnost ustraje, potražite stručnu pomoć.
Izvor: Penny Palmano,
knjiga "Da, molim. Hvala! - Osnovni vodič za učenje djece dobrom ponašanju"