000 roditelja, 25% majki odbilo je čitati klasične bajke djeci.
Kao razloge su navele sljedeće: "Matovilka je premračna", "Pepeljugu tretiraju kao robinju", "patuljak u Snjeguljici je politički nekorektan termin".
Dvije trećine roditelja izjavilo je da stare bajke imaju jaču moralnu poruku i pouku od modernih priča za djecu. Ipak, pridjev "strašne" nadjačao je pridjev "moralne" u opisivanju klasičnih bajki.
Bajke su uznemirujuće i strašne
Neki dijelovi starih bajki doista su strašni. Uznemirujuće je što vještica zarobljava dvoje djece od kojih djevojčica postaje robinja, a dječaka se trpa s hranom kako bi ga se udebljalo do izobličenosti ili činjenica da su roditelji odbacili Ivicu i Maricu zato jer su bili presiromašni. Ili kada vuk pojede baku, pa ga kasnije raspore napola kako bi je spasili.
Ipak, ako izbacimo bajke iz naših domova, onda bi trebalo isto učiniti i s televizorom. Djeca su kroz televizijski program suočena s mnogo gorim i eksplicitnijim sadržajima kao što su ubojstva, krvavi obračuni, nasilje, mrtvaci i drugo. Takve teme ne gledaju samo u filmovima i serijama, već i u vijestima. Za razliku od bajki, ove priče su stvarne i ponekad su i odrasli zbog njih šokirani i uplašeni.
Bajke su politički nekorektne
Danas su poštivanje različitosti i tolerancija civilizacijske stečevine kojima svakako treba učiti djecu. To je važno i neizbježno. Međutim, većina bajki napisana je davno, u nekim drugim vremenima, kulturnim i civilizacijskim okvirima.
Možda je puno važnije da nakon čitanja bajki u kojima su djevojke stereotipno prineze ili robinje, a dečki heroji ili vojnici, dijete odgajamo da ono zna da može biti što god želi. Djevojčica može biti prineza, ali istovremeno odvažna, hrabra i snažna. Dječak može biti kraljević, ali istovremeno plemenit, pažljiv prema prijateljima, i bez srama pokazivati osjećaje.
Što je s ostalim knjigama?
Kada bi si dali vremena i truda da ih dobro proučimo, zasigurno bismo u svakoj dječjoj knjizi pronašli neki problematični element. Roditeljstvo se ne svodi na odluke o tome što bismo trebali djeci čitati ili ne čitati. Najvažnije je da djeca znaju da ukoliko ih nešto plaši, da ste uvijek tu da ih zaštitite. To se odnosi na priče iz knjiga i televizije, ali ipak najviše na stvarni svijet u kojem su stvarne opasnosti.
Političku nekorektnost i stereotipe iz klasičnih bajki uvijek možemo preokrenuti u svoju korist i naučiti djecu razliku između dobrog i lošeg, kako prihvatiti ljude koji su fizički ili načinom života drugačiji, kako svakog čovjeka tretirati s poštovanjem i kako biti dobar u onome što radiš bez obzira jesi li lovac, princ, čistač, vozač ili čuvar. U tome je prava vrijednost bajki. Dobre su uvijek bile podloge za životne lekcije i učenje o životu.
(JK)