Mnogi roditelji o ovome uopće ne razmišljaju, jer dok su djeca malena, zaokupljeni su mnogim drugim brigama - hoće li spavati, hoće li jesti, jesu li sigurni i slično. I prije no što se osvrnemo, naše bebe postaju djeca, a naša djeca odrasli ljudi. Odgoj djeteta najteži je posao na svijetu i neke važne stvari lako nam promaknu zbog nekih drugih važnih stvari.
Stoga ni ne čudi da često i nenamjerno, ne razmišljamo o porukama i životnim lekcijama koje želimo prenijeti našoj djeci. One poruke koje im prenosimo najčešće su prezentirane nasumično i "usput", te ne možemo biti sigurni jesu li ih djeca ponijela sa sobom u život.
Pitanje koje si trebamo postaviti je: Kako otkriti koje su poruke dobre i važne? Prije svega, trebalo bi napomenuti da u mnogim istraživanjima među klincima starosti od 4 do 11 godina, rezultati pokazuju da oni od svojih roditelja prije svega žele pažnju i da su im roditelji češće dostupni. Djeca žele više vremena sa pojedinim roditeljem te da sami biraju što će raditi u vremenu provedenom s mamom ili tatom. Osim navedenog, djeca žele pravila, iako im se često opiru. Djeca žele da ih roditelji štite i pokazuju im ljubav na izravniji način, a kako bi se osjećala sigurno u svijetu koji nemaju pod kontrolom. Samo za primjer, djeca obožavaju spontane izljeve ljubavi od roditelja ili kad ih roditelj dođe provjeriti usred noći. Oni jednostavno uživaju u obiteljskim rutinama, ritualima i predvidljivim aktivnostima.
Iz dječjih usta u roditeljske uši...
Odgojne roditeljske filozofije i stilovi roditeljstva treli bi se dubinski razmatrati unaprijed, po mogućnosti i prije no što dijete dođe na svijet. Češće se ipak događa da se o stilu odgoja raspravlja kada se pojave prve potrebe, što je kod većine obitelji nakon što dijete proslavi 1. rođendan. Važno je razgovarati o pristupima koje će roditelji koristiti u odgoju i važno je postignuti dogovor prije no što se počnemo obraćati djetetu.
Većina svoj roditeljski stil formira na temelju vlastitog iskustva te pokušava ili kopirati svoje roditelje ili činiti potpuno suprotno od onog kako su postupali naši roditelji s nama. Dobro je promisliti o tome kakve su poruke nama prenijeli naši roditelji, kako su se one odrazile na našu osobnost i kako utjeću na nas kao roditelje.
Sljedećih nekoliko pitanja mogu biti od pomoći pri razmišljanju o našim vlastitim iskustvima:
- Kakav je bio emocionalni ton i stil obiteljskog života kada sam ja bio/bila dijete (smireno i rezervirano, ekspresivno i kaotično, bučno i veselo...)?
- Koje vrijednosti su se njegovale u našoj obitelji (vjera, humanost, uspjeh, zdrav život, učenje, pomaganje i sl.)?
- Koji stavovi i uvjerenja su prevladavali u mojoj obitelji (poniznost, suosjećanje, nada...)?
- Koje aktivnosti i iskustva je moja obitelj dijelila (sportske, blagdanska druženja, vrtlarenje, izleti...)?
- Koje poruke vezane za zdravlje sam naučio/naučila u svojoj obitelji i sada ih želim prenijeti na vlastitu djecu?
- Koje nezdrave poruke sam naučio/naučila u svojoj obitelji i ne želim ih dalje prenositi na svoju djecu (ispadi bijesa, držanje emocija u sebi, pobožnjaštvo, sebičnost, poroci...)?
Iz odgovora na ova pitanja mogu se izdvojiti poruke, navike i životne lekcije koje vi i vaš partner/ica smatrate najvažnijima i želite ih prenijeti svojoj djeci. Isto tako, možemo se zapitati i sljedeća pitanja:
- Koje vrijednosti želim prenijeti svojoj djeci?
- Koja uvjerenja o samima sebi želim da moja djeca prigrle?
- Koje stavove o drugima i okolini želim da moja djeca razviju?
- Koje vrijednosti, uvjerenja, stavove i ponašanja ne želim prezentirati djeci?
- Koje aktivnosti i iskustva želim dijeliti sa svojom djecom, a kako bi im mogao/mogla komunicirati dobre i zdrave poruke?
Aktivnosti s djecom važne su za prenošenje vrijednosti i dobrih poruka te se trebaju odvijati kontinuirano. Roditelji zajedno s djecom usvajaju nove informacije i iskustva, kroz njihovo odrastanje javljaju se nove ideje i perspektive, a naše mišljenje o pojedinim vrijednostima također se može promijeniti.
Cilj je da roditelji dogovore koje će poruke zajednički ili odvojeno komunicirati te da uspostave snažne temelje na kojima će te poruke počivati i doprijeti do djece. Naravno, mama i tata neće se odmah složiti oko svih pitanja, pa svakako treba pronaći kompromis, što ujedno znači i izbjegavanje svih mogućih budućih sukoba.
Neće uvijek biti lako, pa možda čak ni moguće pronaći kompromis oko određenih pitanja i netko će morati popustiti. Najgori scenarij je kada dijete dobiva različite i konfliktne poruke od roditelja. U takvim slučajevima nije toliko važno čije je mišljenje ispravnije, već da se postupa u najboljem interesu djeteta. Interes djeteta mora biti ispred naših interesa i toga da moramo biti u pravu i pobijediti partnera/icu svojim argumentima.
Bez obzira koliko se teoretski pripremili i koliko knjiga o roditeljstvu pročitali, u realnom životu stvari ne idu glatko, jer svako dijete je individua, a osim toga klinci nisu pročitali sve te knjige. Zato u razgovorima s djecom, pogotovo onim važnijim, treba zadržati određenu dozu fleksibilnosti. Djeca su lukava i znat će iskoristiti nesuglasice mame i tate kako bi dobili pristanak na ono što žele učiniti.
Jasne i jednoznačne poruke najbolje su "oružje" koje će djeci dati temelje da odrastu u divne, lijepo odgojene i samopouzdane ljude.