Da li je to zbog obilja ljubavi i pažnje koje im dajemo? Ili se to događa kada materijalne stvari postaju zamjena za naše vrijeme, kada im pokušavamo udovoljiti svakoj želji i osjećamo se nesretno ako nisu uvijek zadovoljna i sretna?
Živimo u vrijeme i u kulturi u kojoj smo svi pomalo razmaženi i u kojoj ekonomija djelomično počiva na razmaženosti djece. Fast food restorani računaju na to da će roditelji pružiti djetetu kratkoročno, ali nezdravo zadovoljstvo, filmska industrija računa na to da će dijete željeti imati sve sa likom omiljenog junaka, a primjera je još mnogo.
Ako potrebe i želje djeteta postanu roditeljima najvažniji, odnosno nešto za što bi dali sve u životu, dijete postaje nesigurno i nema prilike naučiti kako se u životu osloniti samo na sebe. Ako roditelji ne mogu podnijeti da dijete doživi bilo kakvu neudobnost ili uznemirenost, ako nikada ne mogu reći "ne", dijete zapravo od toga dugoročno nema koristi. Ako roditelji ne nalaze nikakvu radost u drugim stvarima u životu osim u djeci, djeca će vjerovati da su središte univerzuma.
Ono što čini djecu razmaženima je kada ih učimo da svaku prazninu mogu ispuniti izvana, kupovinom stvari ili doživljaja, umjesto da ih naučimo kako ispuniti duh kreativnošću, idejama i dobrim odlukama koje dolaze iznutra. Najdublje emotivne i duhovne potrebe ne mogu se nadoknaditi materijalnim stvarima. Djecu će nazivati razmaženima ukoliko ne vide tuđu patnju i probleme i nemaju potrebe pomoći. Mališani moraju naučiti kako se snositi s razočaranjima i vlastitim osjećajima.
Ljubav ne čini djecu razmaženima. Ona postaju razmažena kada ih častimo s previše igračaka, previše stimulacija i s previše krive vrste pažnje. Djeca postaju razmažena kada uče, najčešće iz našeg primjera, identificirati vlastitu vrijednost tuđim odobravanjima i pohvalama na račun toga kako izgledaju, koliko stvari imaju, koliko je skupa njihova odjeća ili velika njihova kuća.
Razmaženost se događa kada djeci ne pomognemo da vide svoju unutarnju ljepotu, kada osjećaju da će ih u životu procjenjivati samo na temelju toga kako izgledaju i onog što posjeduju. Kod jdece treba poticati dobre osjećaje vezane uz kvalitete koje posjeduju, ljubaznost, njihov smijeh, inspiraciju i strast prema životu s kojom se rađaju.
I na kraju, svi ćemo pomisliti da sve navedeno lijepo izgleda napisano i u teoriji. No nije tako. Čak i kada mislimo da nas ne slušaju i da smo im dosadni, djeca nas uvijek gledaju i promatraju. Možda se čini da ne upijaju naše riječi, ali najveći dio pažnje usmjeravaju upravo prema nama. Oni uče iz našeg primjera, slušaju kako razgovaramo s drugima, prate naš ton glasa, izraz lica i kad toga nismo uopće svjesni. Djeca su najbolji imitatori na svijetu, pa moramo paziti kakve im uloge dajemo da ih kopiraju.
Kada si mislila da ne gledam,
objesila si moju prvu sliku na hladnjak,
i željela sam nacrtati drugu.
Kada si mislila da ne gledam,
nahranila si mačku lutalicu,
i pomislila sam kako je dobro biti dobar prema životinjama.
Kada si mislila da ne gledam,
ispekla si rođendansku tortu samo za mene,
i znala sam da su male stvari posebne.
Kada si mislila da ne gledam,
izrekla si molitvu,
i vjerovala sam da postoji bog s kojim uvijek mogu razgovarati.
Kada si mislila da ne gledam,
poljubila si me za laku noč,
i osjećala sam se voljenom.
Kada si mislila da ne gledam,
Vidjela sam suze u tvojim očima,
i naučila sam da ponekad stvari bole,
ali da je u redu plakati.
Kada si mislila da ne gledam,
nasmijala si se,
i poželjela sam biti isto tako lijepa.
Kada si mislila da ne gledam,
brinula si,
i poželjela sma biti sve što mogu postati.
Kada si mislila da ne gledam, pogledala sam,
i željela sam reći hvala,
za sve one stvari koje si učinila
kada si mislila da ne gledam.
Ovu pjesmu napisala je Mary Rita Schilke Korzan svojoj majci. Nije joj zahvalila na svom potrošenom novcu, na svim stvarima koje joj je kupila, na fakultetu koji joj je platila kako bi mogla nositi dizajnersku odjeću.
Ovo je pjesma koju bi svaki roditelj s radošću želio primiti od svog odraslog djeteta. Tu je da nas podsjeća da je primjer koji dajemo načinom na koji živimo, naša prava poruka djeci.
(Ovaj članak dio je knjige The New Good Life: Living Better Than Ever in an Age of Less, autora Johna Robbinsa)