Znamo da su školski praznici tek počeli i da nitko ne želi baš na samom početku ljeta čitati o školi, ali pronašli smo članak o vrlo zanimljivom eksperimentu, jedinstvenom u svijetu, o školi u kojoj učenici vode glavnu riječ - sami si organiziraju obrazovanje i sami reguliraju ponašanje unutar škole do mjere da se može reći da odgajaju jedni druge.

Članak objavljen na portalu Deseretnews.com započinje opisom jednog tipičnog petka u školi Tallgrass Sudbury School smještenoj u mirnom predgrađu Chicaga zvanom Riverside. Zeke Banks ima 5 godina i sjedi nasuprot nekolicini tinejdžera te odgovara na njihova pitanja. Pitanja se tiču incidenta koji se dogodio u školi prije nekoliko dana, a u kojem je 7-godišnji Ollie svog mlađeg brata Zekea gurnuo i bacio s pilates lopte.

Stariji učenici tinejdžeri članovi su školskog tijela zvanog Judicial Committee (u slobodnom prijevodu Sudski odbor) kojeg učenici skraćeno zovu JC. U sobi s djecom je i jedna odrasla osoba, ali ona stoji po strani i ne govori ništa. Zadatak JC odbora je da provodi kućna pravila ponašanja te da održava mir i red u prostoru škole.

Nakon što su saslušali obje strane, odnosno Zekea i Ollieja, starija djeca su odlučila za sad Ollieja kazniti samo upozorenjem, ali ako njegovo agresivno ponašanje postane obrazac, ponovno će se i detaljnije pozabaviti ovim pitanjem. Zeke je zadovoljan "kaznom" koju je dobio njegov stariji braco i smatra je pravednom.

Osnovna škola Tallgrass Sudbury provodi radikalan i jedinstveni eksperiment u američkom obrazovnom sustavu. U ovoj školi djeca ne uče samo slijediti pravila postavljena odozgo. Ovdje djeca sama osmišljavaju pravila ponašanja i samostalno ih provode. Djeca glasaju o budžetu škole, zapošljavaju nastavnike i drugo osoblje i daju im otkaze ako nisu zadovoljni. Svako dijete ima pravo glasa, bez obzira na dob, a po jedan glas prilikom glasovanja o važnim pitanjima ima i pet zaposlenih odraslih.

U projekt je uključeno 20 djece s vrlo visokim stupnjem autonomije u odlučivanju. Sami biraju što će raditi tijekom školskog dana, sami odabiru što će učiti i hoće li uopće taj dan učiti. Škola nema klasične učitelje, već "osoblje" koje pomaže djeci da razviju vlastite interese, bez pritiska i bez posebnog programa koji moraju sva djeca slijediti.

Tallgrass Sudbury još od 1968. godine osmišljava (i neslužbeno provodi) programe koji bi promijenili obrazovni sustav u kojem se jedan te isti sadržaj nameće svoj djeci bez obzira na njihove interese. Oni ne žele obrazovanje u kojem "jedna veličina mora pristajati svima" ili kako oni to nazivaju "tvorničko obrazovanje".

U Americi (i zapadnom svijetu općenito) godinama vlada premisa u obrazovanju koja nalaže da glavni cilj djeci mora biti upis na dobar fakultet koji će potom garantirati bolji život. U tu svrhu uspostavljen je obrazovni sustav koji svima pruža jednake šanse u startu - svi uče po istom programu, imaju standardizirane testove, pa oni koji najviše uče i postignu najbolje ocjene ili rezultate, s pravom dobivaju šansu upisati najbolje fakultete.

Međutim, gospodarska kriza i moderno doba iznjedrili su jednu novu filozofiju po kojoj nije najvažnije u životu imati diplomu najboljeg fakulteta, već je važno imati specifična znanja, isklesati se do savršenstva u vrlo usko specijaliziranim zanimanjima, naučiti se rješavati probleme i preuzeti život u svoje ruke. Od zakona koji je dugo vrijedio, a koji kaže "mladi neka završe škole i traže posao", došli smo do zakona koji kaže "mladi neka završe škole i neka teže tome da oni budu ti koji zapošljavaju".

Ova druga "filozofija" ozbiljno potkopava tradicionalne obrazovne sustave koji još uvijek u velikoj mjeri djecu zatrpavaju beskorisnim znanjima koja im neće biti potrebna u onome što zapravo žele, vole i znaju raditi, u onome u čemu su doista dobri i u čemu se zapravo žele razvijati.

Stoga u Americi sve više djece odbija pristupiti standardiziranim testiranjima (poput naše državne mature), a broj djece koja bivaju podučavana kod kuće (homeschooling) narastao je na 1,8 milijuna djece u 2013. godini.

Već duže vrijeme U SAD se javljaju razni pokreti i inicijative za drugačiju organizaciju obrazovanja, a obično ih se naziva "demokratične" ili "slobodne škole". Radi se o mini sustavima u kojima ima manje testova, manje stroge strukture i fleksibilnijih kurikuluma. No, škola iz naše priče ide još dalje.

U školi Tallgrass Sudbury vjeruju da djeca najbolje uče kada ih se ostavi da tragaju za svojim interesima, kada su okruženi ambicioznim i znatiželjnim vršnjacima svih dobi i kada odrasli uskaču samo kao podrška za eventualna pitanja i pomoć.

Kad bio ušetali u Tallgrass Sudbury vidjeli bi da neka djeca čitaju, neka istražuju po internetu, neka se igraju na računalu, neka društvene igre, neki u grupicama sjede i diskutiraju, drugi jednostavno šeću po školi.

Osoblje ih ne prisiljava na ništa i ništa od njih ne traži. Oni pružaju pomoć u učenju samo kad djeca to od njih zatraže. Djeca ne moraju računati, niti učiti slova ako to ne žele. Zato većina djece nauči čitati tek s osam godina, odnosno kada sama već požele znati slova da si nešto pročitaju i kad im prirodno dođe da svladaju čitanje.

Učenici sami organiziraju sastanke na kojima raspravljaju o zadacima čišćenja škole (naime sami čiste kat koji je za njihov eksperiment rezerviran unutar škole), o objavama putem društvenih mreža o svojoj školi (sami rade svoj PR i marketing), o tome koga bi još od odraslih trebalo zaposliti (sami odlučuju o onima koji će ih podržavati u samoobrazovanju), o pitanjima budžeta (sami vode svoje financije) i slično.

Djeca se mogu tijekom nastave ići poigrati u obližnji park na svježem zraku (i to je dio obrazovanja - učenje samostalnosti i igra na otvorenom), imaju niz kreativnih radionica i timski rad na projektima.

U istom razredu je 20 djece dobi od 5 do 14 godina. Stariji učenici svojevrsni su mentori mlađima, brinu se o njima i pokazuju iskreni interes za malene. Stoga je atmosfera u razredu više obiteljska no školska. Miješanje djece različitih dobi je i svojevrsno "tajno oružje" uspjeha - mlađi učenici bolje i lakše uče uz pomoć starijih, a stariji brže i lakše sazrijevaju u odgovorne odrasle brinući se za mlađe. U Sudburyju uopće nema vršnjačkog zlostavljanja, jer ga starija djeca ne dozvoljavaju.

Djeca razumiju vezu između slobode i odgovornosti i da jedno ide s drugim ruku pod ruku.