U takvoj atmosferi odgajamo i djecu te se prema njima ponašamo vrlo zaštitnički i s velikom dozom opreza. Pazi da ne padneš, ne penji se na klupicu, ne stavljaj to u usta, ne maši s tim u rukama, ne skači preko lokve i slična upozorenja izlaze iz nas s dobrim namjerama, ali pri tom nismo svijesni da djeci radimo i određenu štetu.
Ne tako davno, djeca su se penjala po visokim zidovima, sjedila na njima, pa čak i trčala po njima. Nekad su djeca preskakivala preko lokva, skakala po vodi, penjala se na drveće, valjala po asfaltu i travi, stavljala sve u usta, ganjala se po čitavom kvartu, istraživala i preispitivala vlastite granice kroz igru.
Osnivač britanske inicijative Igranje i učenje na otvorenom (Outdoor Play and Learning), Michael Follett, kaže da "politika straha" mijenja načine na koje se djeca igraju do te razine da djeca ne nauče osnovne i životno važne lekcije. On smatra da se djeci oduzima mogućnost da uče kroz primarno iskustvo, odnosno iz vlastitog iskustva, na vlastitoj koži. A to je jedna od najvažnijih metoda pomoću kojih djeca nauče sve važne životne lekcije.
"Djeca trebaju pasti, trebaju se porezati, trebaju imati masnice i kvrge. Ako ih previše štitimo od tih normalnih boljki djetinjstva, ona neće naučiti biti otporna, fleksibilna i snalažljiva", kaže Michael Follett.
Dječju igru ograničavaju i razni službeni propisi na državnoj i lokalnoj razini. Današnja igrališta i igraonice zatvorenog tipa, kao da djecu žele omotati u vatu. Bez oštrih rubova, bez konopaca, bez pravog kamenja i drugih prirodnih materijala, bez povišenih dijelova... Dr. Follett smatra da su mnoge sigurnosne mjere proistekle iz stvarnih tragedija i ozljeda koje su snašle djecu i mnoge od njih imaju smisla. No, ono što se posljednjih godina događa je pokušaj da se u potpunosti ukloni bilo kakav rizik za ozljedu u svim prostorima u kojima borave djeca. A to je po njemu nemoguće i cijena za taj pokušaj koju plaćamo je previsoka - ograničavanje djece u igri i oduzimanje mogućnosti da u igri riskiraju, uče o sebi i svojim granicama, ispipaju svijet i upoznaju ga temeljem vlastitog iskustva, nauče kako se obraniti, kako sljedeći put napraviti pametnije i bolje, kako pomicati vlastite granice. Djeca u sigurnoj igri neće upoznati svoje mogućnosti, svoje limite, u čemu su dobri i kako će funkcionirati u stvarnom nezaštićenom svijetu.
Osim zakonodavaca, prema djeci se kao prema mimozama često ponašaju i učitelji i odgojitelji, ali samo zato jer se boje sankcija. Ista ta politika straha koja plaši roditelje, plaši i njih. Sankcije za ozlijeđeno dijete mogu biti itekako ozbiljne u današnje vrijeme. Stoga i oni odustaju od mnogih igri koje nisu barem 95% sigurne i ne vole djecu poticati na izazove i situacije u kojima će ona ovisiti o vlastitim sposobnostima. Jednostavno ne žele riskirati da se nekom djetetu, dok je pod njihovoj skrbi, nešto dogodi.
"Nitko ne želi vidjeti da se djeca ozljeđuju i stradavaju. Neke sigurnosne mjere i pravila dolaze kao istinski odgovor na situacije u kojima su djeca stradala i to je itekako razumno. Ali ono što nije razumno je ideja da možete u potpunosti umanjiti rizik. Djeca moraju biti izložena određenim rizicima, ako žele učiti iz iskustva", kazao je dr. Follett.
Više o važnosti slobodne i nesputane igre za razvoj djece pročitajte ovdje.
.