Tako barem tvrdi novo istraživanje o razlozima (ne)postojanja ovog preduvjeta socijalizacije.
Istraživanje se temeljilo na povratnim informacijama genetički različitih miševa. Znanstvenici su testirali dvije grupe miševa, jedne socijalizirane i jedne asocijalne. Socijalizirani miševi pokazivali su znakove uznemirenosti nakon gledanja kako je jedan miš podvrgnut elektro šokovima, a manje socijalizirana grupa nije se baš obazirala na mučenje malog stvora.
Istraživači vjeruju da ovaj nalaz vodi prema mogućnosti postojanja gena za empatiju. To bi bila zanimljiva pretpostavka, ali ona ne umanjuje našu zadaću da djecu učimo suosjećajnosti i nesebičnosti. Djecu treba izvesti iz "ego" faze, a ne jednostavno čekati da se gen aktivira i učini svoje.
Postoje razne tehnike za učenje empatije, uključujući i upozoravanje na tuđe osjećaje kao što je primjerice "Vidi kao ti je brat danas tužan" te veličanjem empatičnog ponašanja. Možda najvažnija tehnika je vaš vlastiti stav i ponašanje od kojeg djeca najviše uče. Stoga je važno da se ponašamo lijepo, budemo dobri, čuvamo i pazimo jedni na druge i iskazujemo osjećaje jedni prema drugima.
Još jednu stvar treba imati na umu, a to je da nema razlike među djevojčicama i dječacima kada je učenje empatije u pitanju. Skloni smo dječake tretirati kao "muške" koji ne smiju ili ne trebaju pokazivati emocije, no znamo da to nije točno niti poželjno za njihov kasniji razvoj i odnose s ljudima.
(JK)