Upravo iz tog razloga prilikom upisa u srednju školu ocjene više jednostavno – nisu dovoljne.
I doista, posljednjih godina svjedočimo pojavi koja teško da odražava pravi stupanj znanja učenika. Nerijetko i cijeli razredi iz osnovnih škola izlaze kao odlikaši. Stoga se mnogi s pravom pitaju o čemu je tu riječ. Je li zaista moguće da tridesetak djece u razredu jednako dobro savladava gradivo za koje se često može čuti kako ga je previše?
Društvo odlikaša i problemi za srednje škole
I dok roditelji slave uspjehe svojih mališana, srednje su škole u sve većim problemima. Bodovni prag koji je do prije nekoliko godina bilo potrebno zadovoljiti za upis u jednu od njih, sada kao da više nema vrijednost. Sve veći broj djece kroz osnovnoškolsko obrazovanje bez problema skupi maksimalnih 60 bodova. Tu se potom postavlja pitanje kako ih rangirati i upisati u školu s ograničenim brojem mjesta?
U posljednje vrijeme sve je veću ulogu počeo igrati neki oblik izvannastavne aktivnosti, poput bavljenja sportom ili pak glazbene škole. Na temelju hobija moguće je „skupiti“ nekoliko dodatnih bodova i tako osigurati upis u željenu školu. Međutim, ovakve situacije šalju poruku djeci kako nije dovoljno briljirati samo na području znanja, već i svoje slobodno vrijeme treba podrediti nekom obliku natjecanja što zasigurno klincima stvara i dodatan stres već od malih nogu.
Ocjene i očekivanja roditelja
Jedna zagrebačka učiteljica ističe kako ovo novonastalo okruženje dugoročno ne donosi ništa dobro – kako za djecu, tako i za obrazovni sustav u cjelini. Ističe kako smo unatrag nekoliko godina učinili transformaciju u izuzetno kompetitivno društvo, gdje biti najbolji ponekad – nije dovoljno. Kako kaže, „možeš biti i među 25 najboljih u svijetu, no okolina će i dalje propitivati jesi li ipak mogao za nekoliko mjesta bolje“.
U nastanku trenda perfekcionizma ulogu često imaju i sami roditelji. Pogotovo onima iz urbanih sredina koji sve manje kvalitetnog vremena provode sa svojom djecom. U okolnostima u kojima svoje mališane sve rjeđe viđaju, od njih traže i rezultate. A upravo odlične ocjene i sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima mami i tati pokazuju kako je mališan sposoban obavljati zadatke čak i ako oni nisu uz njega da ga usmjeravaju. Rezultati na neki način kompenziraju njihovo odsustvo, te umanjuju osjećaj grižnje savjesti i razmišljanja poput „kako će on/ona to napraviti bez mene?“
Nedostatak objektivnosti
Iako je sasvim normalno da roditelj želi da njegovo dijete bude uspješno, u tom procesu često se gubi objektivnost i osjećaj za određena pravila. Učiteljica s kojom smo imali priliku razgovarati napominje kako je posljednjih godina vidljiv trend u kojem su roditelji možda dobili prevelike ovlasti u odnosu na učitelje koji bi jedini trebali usmjeravati djecu u obrazovnom sustavu.
Ističe kako se često događa da roditelji lošiju ocjenu izjednačuju s nepravdom. Tako navodi primjere u kojima je nekolicina roditelja u takvim situacijama išla sa žalbom ravno Ministarstvu, gdje je vidljivo kako se sustav sve više odmiče od zaštite učitelja te priklanja željama roditelja.
Opseg gradiva
U hrvatskom školstvu „kamen spoticanja“ dugo je vremena bila količina gradiva, kao i predmeta, počevši već u osnovnoj školi. Konstantno smo iz raznih izvora u medijima slušali o tome kako je sve to previše, a često i irelevantno za prosječnog učenika. I dok je broj predmeta uglavnom ostao isti, opseg gradiva ponešto je smanjen. Uz to, u škole su uvedeni unificirani testovi za sve učenike od strane Ministarstva, te je napuštena praksa u kojoj učitelj sam slaže i kombinira ispitna pitanja.
Iako bi ovakav način testiranja znanja trebao biti objektivniji i jedinstven na razini države, sa sobom povlači i još jedan problem – interpretaciju odgovora. Postoji mnogo primjera kada su se upravo roditelji žalili na rezultate testova svojih mališana, budući da je popis cjelina za pojedini test dostupan na internetu. Tu su uobičajeni prigovori poput onog da je upravo njegovo dijete zakinuto jer učitelj nije kvalitetno obradio cjelinu. A samim time dijete nije moglo odgovoriti na traženi način. Većina profesora tada ide linijom manjeg otpora i popušta pod pritiskom, što rezultira ili priznavanjem nekog odgovora i povećanjem ocjene ili čak ne uzimaju sporno pitanje u obzir prilikom ispravljanja testa. Samim time jasno je kako će učenicima nerijetko porasti ocjena iz samog testa, a broj odlikaša samo će i dalje rasti.
Učitelj kao autoritet
Škole u većim gradovima suočavaju se i s velikim brojem učenika u razredu. Za početak, to znači kako je učiteljima gotovo nemoguće posvetiti se samo jednom mališanu, a samim time on nije u mogućnosti uspostaviti autoritet nad učenicima kakav bi trebao imati. U takvim uvjetima većina prigovora od strane roditelja uglavnom se uvažava zbog jednostavne činjenice – „gdje bi stigli kada bi sa svakim pojedinim učenikom prolazili kroz proces evaluacije svakog odgovora na testu znanja?“
Ruralna područja i manje sredine, s druge strane, još su relativno imune na ovaj trend. Manji broj učenika znači i individualni pristup svakom od njih. A upravo ta praksa automatski povećava i autoritet učitelja kakav je nekad bio. Pritisak na učitelje je manji, što u konačnici znači i objektivnije ocjenjivanje.
Kompetitivnost kao standard
Ipak, konkurencija i velika očekivanja ponekad mogu biti i pozitivna stvar, te zasigurno djeluju iznimno motivirajuće na pojedinca. Međutim, treba se zapitati treba li negdje povući granicu – pogotovo kad je riječ o djeci.
Društvo odlikaša, koliko god je lijepo vidjeti sve te petice na papiru, često ima negativne posljedice. Dijete koje je od rane dobi naviklo samo na najbolje rezultate, mnogo će teže podnijeti susret s prvim neuspjehom u životu. A on se često dogodi nakon upisa u željenu srednju školu, kada ocjene počinju slabiti. Osnovnoškolski učitelji koji idu linijom manjeg otpora i dijele petice „šakom i kapom“, te roditelji koji pretjerano zaštitničkim stavom drže mališane „pod staklenim zvonom“, zasigurno nisu kvalitetna priprema za stvarni svijet u koji će djeca prije ili kasnije morati ući.
S druge strane, sve petice teško da odražavaju stvarno znanje učenika. Stoga se, u društvu koje je počelo cijeniti samo konačan rezultat, trebamo upitati – želimo li zaista mališanima od ranih nogu usaditi vrijednosti koje automatski odbacuju sve što je manje od odličnog?