To je teorija, no u praksi mnogi roditelji muku muče s time da se dijete najede i dobije sve potrebne nutrijente za zdravi rast i razvoj, ali da usput i nauči neke osnove bontona za stolom. Kod malenih izbirljivaca i djece koja teško dobivaju na težini, situacija je još teža, jer se hranjenje često svodi na pregovaranje, nagovaranje, a nerijetko i svađe jer takva djeca se češće igraju s hranom, dugo jedu i nemirna su za stolom.
Međutim, hranjenje kod takve djece nije samo fiziološki proces, već može postati i psihološko-emocionalni. Kada malo dijete primijeti da je roditeljima hranjenje jako važno, pokušat će preko njega zadovoljiti i neke druge potrebe. Ako je hranjenje stalno u fokusu i roditelji se oko toga jako živciraju, ono postaje područje nad kojim dijete ima kakvu-takvu kontrolu i s vremenom će to početi koristiti na nesvjesnoj razini.
Nacionalni institut za zdravlje (National Institute for Health) u Velikoj Britaniji izdao je nove smjernice za hranjenje djece koja presporo dobivaju na težini, a po kojima se takvoj djeci treba dozvoliti da se igraju hranom, stavljaju prste u hranu te da se hranjenje za njih učini što manje stresnim. To znači da se na dijete ne bi trebao stavljati pritisak da jede, ne bi ga se smjelo forsirati, ali niti ometati njegovu pažnju s nečim trećim. Tijekom obroka obitelj bi trebala razgovarati o temama koje nisu povezane s hranom, opušteno i bez stresa. Djetetu koje teško, sporo i nevoljko jede trebalo bi se dati vremena da pojede, bez fokusa isključivo na njegovo jedenje.
Dijete se također treba ohrabrivati od najranije dobi da se samo hrani te mu se treba dozvoliti da rukama osjeti teksturu hrane, da ju proučava, miriše i koristi naizmjence prste i pribor (prilagođen djetetovoj dobi).
Između obroka djetetu se ne smiju nuditi zaslađeni napitci (sokovi, slatki čajevi) i jako slatke užine (keksići, pudinzi i sl.), jer će ih šećer brzo napuniti energijom i potisnuti osjet gladi.
Druge preporuke su da hranjenje i obrok ne bi trebali biti previše kratki ili predugi, a roditelji bi trebali izbjegavati prisiljavati svoje dijete da jede. Trebali bi postaviti "razumne granice za ponašanje tijekom obroka, izbjegavajući kazne i nagrade" za pojedeno. Važno je i uspostaviti rutinu obroka, kao što su tri obroka i dvije užine dnevno.
Ako dijete ne dobiva na težini ili počinje puno sporije napredovati nego prije (a što će najtočnije odrediti vaš pedijatar), to može biti uznemirujuće za roditelje i njegovatelje. Međutim, jednostavne stvari kao što su poticanje opuštenog i ugodnog hranjenja i obroka, zajednički obiteljski obroci ili dozvoljavanje da dijete bude "neuredno" i istražuje svoju hranu, može pomoći da se dijete ohrabri da jede. Promjena se neće dogoditi preko noći, pa je potrebno imati i strpljenja.
Pedijatri će svakako prvo savjetovati roditelje da u vlastitom domu promijene metode hranjenja i pristup, ali ako dijete ni nakon nekog vremena ne počne dobivati dovoljno na težini, liječnik će roditelje uputiti na pretrage kod gastroenterologa, ali i preporučiti savjetovanje kod psihologa i nutricionista.