Zato možete pokušati upotrebljavati riječ „odmor“ jer zvuči malo blaže dok „spavanje“ u velikom broju slučajeva nosi neku negativnu konotaciju. Razmislite koristite li „Ajde na spavanje!“ ili „Ići ćeš u krevet!“ kao neku vrstu kazne, jer iz tog poteza može poteći djetetova frustracija odlaskom na počinak.
Djeca mogu postati uznemirena i odupirati se spavanju ako je stav roditelja neadekvatan. Ako roditelj sažalijeva dijete dok ga sprema za krevet, očekuje borbu uz „Oh, sad će bit problema!“ ili dijete primijeti njegovu nestrpljivost popraćenu s „Umoran si, hajde požuri i zaspi već jednom!“ to će mu uvelike otežati uspavljivanje djeteta. Zato je najbolje da se opustite i pustite da se dijete uspava svojim tempom.
Najvažnija stvar koju trebate znati o spavanju djece je ujedno i najvažnija stvar koju trebate znati o roditeljstvu: Oni su svjesne i kompetentne osobe. Oni slušaju, zapažaju, upijaju, sposobni su učiti o nama i životu kroz svakodnevne interakcije, bez obzira koliko one suptilne bile, htjeli mi to ili ne.
Imajući ovo na umu, evo nekoliko važnih – ujedno i suptilnih – stvari koje trebate znati o djeci i njihovu spavanju.
Djeca se lako preopterete i premore.
Lako je podcijeniti preosjetljivost kod vrlo male djece, ali treba zapamtiti – oni još nisu razvili filtere koje mi imamo. Zamislite da ste vi konstantno prisiljeni slušati daleko preglasnu buku, a nemate mogućnost ništa učiniti kako biste utjecali na smanjenje iste. U takvim situacijama djeca postaju ćudljiva, grintava, plaču i imaju problem, kako s ostajanjem u budnom stanju, tako i s uspavljivanjem.
Djeci neka iskustva mogu biti uzbudljiva, ali i iscrpljujuća te se lako premore. Neki od ranih znakova umora uključuju usporavanje, nedostatak koordinacije i pomalo omamljen izgled.
Djeca cijene rutinu i spremna su usvajati navike.
Izbor roditelja je kako će definirati svakodnevicu djeteta. To mogu učiniti tako što će ga naučiti što može očekivati, a dijete će obično nastaviti zahtijevati ono što mu je poznato i što mu godi.
Jedan primjer ovoga je majka koja je od početka uspavljivala dijete dojeći ga ili noseći u marami. Problemi nastaju kada tu bebu treba prebaciti u njenu kolijevku – beba se budi i negoduje – želi nazad u majčin zagrljaj. Savjet stručnjaka u ovoj konkretnoj situaciji je bio da roditelji dijete na spavanje ipak stavljaju dok je još u budnom stanju, te joj posvete nekoliko minuta maženja dok se ne uspava. Tako su i riješili problem.
Dakle, spavanje i ostale sklonosti individualne za svaku obitelj, ali svi teže tome da se njihove navike ustale i postanu rutina jer prvenstveno djeci tako odgovara i bolje funkcioniraju.
Ako se rutina mora promijeniti, komunikacija i poštovanje su imperativ.
Koliko god djeca vole ono predvidivo i poznato, također su sposobni i prilagoditi se promjenama koje su potrebne, dok god su očekivanja roditelja primjerena njihovoj dobi (npr., suludo je bebu od mjesec dana odvikavati od noćnih obroka i sl.).
U posljednje vrijeme aktualan je termin „treniranje spavanja“, ali to zvuči tako neprirodno i prisilno. Navika spavanja kod beba trebala bi se stvoriti bez stvaranja posebnih uvjeta roditelja da dijete zaspi, poput ljuljuškanja, nosanja ili čak vožnje u automobilu.
Djeca su dovoljno kompetentna i svjesna da mogu napraviti prilagodbu s minimalno stresa ako s njima uspostavimo odnos pun poštovanja i povjerenja. To možemo postići jedino ako radimo na razvoju komunikacijskog odnosa s djetetom, jednostavno i iskreno im najavimo promjenu koja slijedi te podržavamo i prihvaćamo njihove osjećaje.