Doživio je užasan šok i samo je vikao „mama nećeš i ti umrijeti“. Tri dana nije govorio ni pričao s drugima, dok je četvrti dan isplakao sve što je mogao. Imam još dvoje djece s pokojnim suprugom koji su stari 18 i 20 godina, a koji su to prihvatili na drugačiji način. Kasnije sam upoznala sadašnjeg supruga koji je isto kao dijete ostao bez oca i odrastao uz poočima. Prihvatio je svo troje djece i imamo jedno zajedničko. Najstariji sin je sa 16 godina obolio od psorijaze, a to je još jedan dodatan šok mladom dečku. Danas, s 22 godine radi i vanredno studira strojarstvo, rekreativno se bavi nogometom (golman), ali veoma rijetko izlazi. Kad dođe s posla, ako nema predavanja, ode spavati. S 22 godine njegov se život svodi na posao, faks, krevet. Za svaku stvar koju treba napravit u kući moram mu nekoliko puta reći. Kad mu se kaže napravi, a sam ništa ne vidi (a vjerojatno ni ne želi), kao da tjera neki inat. Naravno da onda dolazi do svađa sa suprugom jer on mu ne želi ništa reći da mu se ne zamjeri, govori da sam mu ja majka i da sam ja kriva za to. Na sav onaj šok koji je doživio, psorijaza je još dodatno psihički doprinijela da se povukao, a ja ne znam više na koji način s njim razgovarati i kako mu pomoći, a velika je dobričina. Molim Vas savjet kome da se obratim i kako da mu pomognem. Hvala Vam puno, LP.
Draga mama,
iskreno suosjećam s Vama zbog svega što ste proživjeli. Vjerujem da Vam je u ovom trenutku zaista teško gledati sina za kojeg procjenjujete da negdje duboko u sebi pati, da se povukao i vodi pasivan život.
Moj savjet jest da sinu predložite da se uključi u savjetovanje – činjenica jest da je kao dijete proživio veliku traumu i da na neki način ona i dan danas ostavlja traga. Psorijaza može biti fizička posljedica proživljene traume – bi li do tih problema došlo neovisno o traumi i bi li Vaš sin neovisno o svemu bio povučen, ne možemo znati sa 100%-tnom sigurnošću. No velika je vjerojatnost da je taj događaj ostavio trag na njemu.
Moj savjet jest da postupno sa sinom razgovarate o tome kako postoje stvari u životu koje nas potresu a koje ostanu duboko zatomljene u nama. Kako ste oboje doživjeli nešto strašno što je na neki način sigurno utjecalo na Vas – možete mu reći što se kod Vas promijenilo, kako je taj događaj ostavio traga na Vama. Možete mu reći da iako nije ugodno kopkati po tome, nekada to kopkanje može pomoći čovjeku da zatvori cijelu priču, da na neki način preboli. Ako ste i sami nekada zatražili stručnu podršku, možete mu pričati o tome i reći na koji način je Vama pomoglo. Nemojte forsirati, već mu samo dajte opciju da je ok zatražiti pomoć – ta pomoć može biti i radi psorijaze u čijoj pozadini često puta leže psihološki faktori.
Hoće li Vaš sin potražiti pomoć – zaista ne znam i to je nešto na što ne možete utjecati. Moj stav jest da je Vašem sinu stručna podrška neophodna i da Vi kao mama u ovom trenutku jedino možete davati sinu do znanja da ste tu za njega, da ga razumijete, da mu želite pomoći.
Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener