Govorili smo kako će tamo upoznati nove prijatelje, igrati se i sl. I on je na sve govorio ok. Prvi dan je bio relativno dobar. Dogovorili smo s tetama period prilagodbe gdje i ja mogu biti s njim u sobi. Bilo je plakanja, ali sam ga uspjevala smiriti. Drugi dan nije htio ni u zgradu ući. Šlapice sam mu jedva obukla, a vriska nije nikako prestajala. U sobi je plakao bez prestanka skoro 20 minuta, nije dao nikome da ga dodirne (čak ni meni). Cijelo je vrijeme gledao samo kako da dođe do vrata i govorio da on neće biti tu i želi van. Teta ih je malo kasnije izvela u šetnju i tu je bio ok kao i u igraonici. Međutim, prilikom ponovnog ulaska u vrtić ponovno je plakao, bilo je i udaranja nogama, vrištanja, štipanja, grebanja. Nikakav oblik razgovora nije pomogao. Odbio je i mene i tetu i pedagogicu i pokušavao je sam otvoriti izlazna vrata da ide van. Djecu inače obožava, ali u vrtiću ne želi nikakav kontakt s njima. Pedijatrica iz vrtića je predložila da ako ovako potraje narednih 15 dana da ga ispišemo. Inače i kod kuće imamo slične ispade kad tražimo od njega recimo da crta, a on neće. Ili kad on nešto hoće a mi ne damo. Plač, histerija odmah nastupaju. Jedinac je, jako trvrdoglav i ustrajan u onome što želi postići. Molim vas pomozite. Unaprijed zahvalna Mirsada
Odgovor:
Draga mama,
period prilagodbe na vrtić potreban je zbog separacijske anksioznosti koja je sasvim normalna, uobičajena i poželjna pojava. Poželjna stoga jer nam ukazuje da dijete prolazi normalne razvojne faze bez odstupanja.
Vrijeme prilagodbe specifično je za svako dijete. Ono ovisi o djetetovoj dobi, njegovu temperamentu te iskustvima koje je imalo do tada: je li se do sada odvajalo, je li imalo kontakt s većim brojem djece, je li bilo bolesno ili imalo druga stresna iskustava u životu. Manjem broju djece trebat će malo duže razdoblje za prilagodbu, otprilike jedan mjesec, no i ona će se uspješno prilagoditi novonastaloj situaciji. U razdoblju privikavanja na boravak u vrtiću pojedina djeca neće pokazivati nikakve reakcije na promjenu sredine i novu okolinu, a druga će možda svoju nelagodu izražavati vrlo burnim reakcijama i izraženim problemima na fiziološkom (npr. problemi s hranom ili spavanjem) ili emocionalnom planu (npr. plakanje, frustracija, ljutnja, agresivnost). Određena razina nelagode smatra se normalnom i očekivanom za djetetovu dob i situaciju u kojoj se dijete našlo. Za djecu u dobi od 3-5 godina (u kojoj je i Vaš dječak), karakterisitčno je da možda ne pokazuju toliko svoje emocije, da poslušno dolaze u vrtić, ali se ne uključuju u aktivnosti, komuniciraju s odgajateljima i/ili djecom niti se igraju s njima. Možda će veći dio dana provesti šuteći, u nekom kutku sobe, držeći se neke svoje igračke ili nekog drugog predmeta, pitajući stalno kada će doći mama i tata. Neka djeca ove dobi mogu burno reagirati u odnosu s drugom djecom, odgajateljima ili roditeljima; mogu udarati drugu djecu, glasno plakati, protestirati ili se grčevito držati roditelja. Kod neke će se djece reakcije pojaviti odmah, a kod neke tek kasnije. U ovom periodu jako je važno da vi imate pozitivan stav prema vrtiću. Vjerujem da ste zabrinuti što Vaš dječak u vrtiću plače, što se grčevito bori da iz njega ode. Upravo tu zabrinutost on vjerojatno osjeća na dubokoj nesvjesnoj razini. I ma koliko mu Vi pričali kako je u vrtiću lijepo i kako će se krasno igrati, on „čuje“ i onu drugu neverbalnu poruku.
Budući da ste spomenuli da Vaš dječak ima slične reakcije i u drugim situacijama – primjerice kada od njega zahtjevate nešto što on ne želi činiti – moje pitanje Vama jest kako obično postupate u tim situacijama? Šta se tada obično događa? Ukoliko je Vaš obrazac da u konačnici popustite pred njegovim zahtjevima, odnosno da niste dosljedni, to je za njega jasna poruka da ukoliko bude dovoljno uporan da će dobiti ono što želi. Na to možete utjecati jedino vlastitom dosljednošću. Pri tome je važno da Vaš sin dobije poruku da vidite kako je ljut/uznemiren/tužan, no da ćete se unatoč tome držati onoga što ste rekli (ili još bolje, onoga što ste se prethodno s njim dogovorili).
Adaptaciju mu možete olakšati:
- zapišite sve pozitivne prilike, mogućnosti, stvari, osobine koje će vaše dijete dobiti i razviti u vrtiću (zajednici s drugom djecom). To će pridonijeti Vašem sigurnom pristupu kada ga vodite u vrtić.
- potaknite ga da uzme svoju omiljenu igračku ili predmet, tako da ima uz sebe nešto poznato što će mu pružiti osjećaj sigurnosti
- razgovarajte s njim o strahovima koji ga muče (čega ga je točno strah u vrtiću)
- pričajte mu o svojim doživljajima s drugom djecom kada ste bili mali
- igrajte se skrivača u poznatom okruženju – potrudite se da vas je lako pronaći, dijete će tako lakše naučiti da ćete se uvijek vratiti
- neka dijete uvijek bude naspavano i sito kada ga ostavljate u nepoznatom okruženju
- razvijte ritual pozdravljanja – rituali zbog svojih ponavljanja mogu olakšati djetetu razdvajanje jer baš kao što se rituali ponavljaju, tako se ponavlja i vaše vraćanje po njega; imajte na umu da to bude kratak pozdrav
- otiđite bez mnogo priče oko toga – recite mu da će on ostati u vrtiću i da ćete se vratiti po njega nakon (ručka, spavanja..) i onda otiđite bez zastajkivanja i okretanja
- razgovarajte s djetetom kod kuće što će raditi dok vas nema; ukratko mu opišite dan; govorite mu o tetama koje će ga čuvati, da će mu dati piti kada je žedan i jesti kada će biti vrijeme za to
- trudite se imati uvijek isti ritam tokom dana kako bi dijete moglo predvidjeti što će se dogoditi
- ako se dogodi da jedan dan nećete doći u isto vrijeme kao i sve ostale dane, obavezno javite odgajateljicama da ćete zakasnite i zamolite ih da to prenesu vašem djetetu
- pokažite djetetu da razumijete kako se osjeća, primjerice "Znam da želiš da ostanem. I ja bi voljela da mogu ostati, ali moram ići na posao."
- čitajte mu priče o razdvajanju; razgovarajte o liku iz priče i što bi on učinio u djetetovoj situaciji
- kada se vratite, dajte vrlo jasno na znanje djetetu da ste sretni što ga ponovno vidite; nemojte ga nikada kritizirati ili opominjati čim se vratite po dijete pred svom ostalom djecom i pred odgajateljem bez obzira što vam je odgajatelj rekao da je dijete učinilo tijekom dana. O takvim stvarima, razgovarajte kada dođete doma na samo s njim. U suprotnom se može pojačati strah od odvajanja kod djeteta.
Ako Vaš sin unatoč tome pokazuje neuobičajene probleme prilikom odlaska na spavanje ili hranjenja, zlovolju prilikom ostanka u vrtiću, ako je razočarano, uplašeno, vidljivo nezadovoljno, neraspoloženo, pretjerano povučeno ili s izraženim problemima u ponašanju, ako izgleda kao da pati ili je dugotrajno umorno ili iscrpljeno, potrebno je istražiti o čemu se radi i potražiti stručnu pomoć. To su znakovi koji nam govore da je djetetu prilagodba previše stresna i ne napreduje dobro.
Želim Vam puno sreće i strpljenja!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener