Naime, prije 7 mjeseci dobila je brata i ljubomorno se ponašala samo prva 3-4 dana i to samo kada su ga čuvale bake ili djedovi. Ovo se je ljeto odviknula i od pelene, a na jesen krenula u jaslice. Dosad je stvarno bila razumna i strpljiva, inače je i prilagodljiva i puno priča, adaptacija u vrtiću je prošla odlično, bez ijedne suze i stvarno voli tamo ići, no kad dođe kući iz vrtića posebno je cendrava, stalno plače i traži da ju nosim. Bila je nedavno malo bolesna (kratka viroza) i stalno sam ju tješila, mazila, nosila pa se pitam je li to razlog što sad stalno traži da ju uzmem, je li moguće da se u tih 2-3 dana već navikla na to ili joj fali nježnosti s obzirom da se dobar dio dana ne vidimo ili joj je jednostavno dosadno kod kuće budući da sam stalno sama s njih dvoje, muž radi na terenu i teško mi se "podijeliti" na 2 dijela kad plaču u isto vrijeme, a pritom obavljati sve kućanske poslove. Je li moguće da ju je sad primila prava ljubomora pa privlači svu pažnju na sebe ili je to jednostavno ta faza dvogodišnjaka? Trudim se puno biti s njom, objasniti joj da je braco mali i ne može sam hodati pa ga moram nositi, no više nema strpljenja čekati da bracu nahranim i sl.,namjerno viče da ga probudi i sl. Shvaćam da je sad u fazi kad želi sve sama i kad joj je glavna riječ neću ovo, neću ono, no uistinu je teško uvijek biti strpljiv i mirno objašnjavati da ju ne razumijem dok cvili i cendra. Ako počne vikati iz protesta ili se bacati po podu, šaljem ju u sobu na "hlađenje" na 1 minutu, no ona ne izdrži ni pola minute već viče: "Mama, oprosti" i smiri se. Shvaća tu kaznu, ali opet ponavlja 100 x takvo ponašanje. Još je jedan problem što više ne prespava noć u komadu, već tijekom noći dolazi k nama u krevet, pretpostavljam također da je razlog brat kojeg još dojim pa joj "nije jasno" zašto je ona "izolirana" u svojoj sobi. Tamo je već više od godinu dana i dosad nije bilo s tim problema. Nekad sam stvarno u noći preumorna da ju nosim u sobu nazad ili se baš i mlađi brat probudi za dojenje pa ju jednostavno ostavim s nama, ali se u zadnje vrijeme trudim biti dosljedna i stalno ju vraćati u njezin krevet. Tete u vrtiću kažu da je predobra i super se snašla, da kod nje nema histerije, da je jako smirena i sad se ja pitam u čemu griješim, zašto meni radi takve scene. Sad sam već jako zabrinuta da joj ne pružam dovoljno pažnje i imam grižnju savjesti pa razmišljam da apsolutno sve obveze odgodim i posvetim se njoj u potpunosti, bojim se da se ne osjeća odbačeno i nedovoljno voljeno zbog toga što ju ostavljam u vrtiću, no ona stvarno voli tamo ići, nikad ne zaplače za mnom. Molim Vas za pomoć i mišljenje kako dalje. Hvala najljepša. mama2x
Draga mama,
vjerujem da Vas brine ponašanje Vaše dvogodišnje kćerke. Sigurno je veliki izazov zadovoljiti njene potrebe te istovremeno brinuti o sinčiću. Prema ovome što ste napisali čini se da ona zaista traži Vašu pažnju i nježnost. To nije neobično s obzirom na okolnosti koje ste naveli, odnosno s obzirom na to što je još do prije 7 mjeseci bila jedinica i, vjerujem, Vaš centar svijeta, a sada ipak Vašu pažnju, nježnost i vrijeme mora dijeliti s još jednim malim bićem.
Ono što je važno znati kod raznih ponašanja koja mogu biti posljedica ljubomore jest da se takva ponašanja mogu smanjiti ukoliko dijete osjeti da će neko Vaše vrijeme biti odvojeno samo za nju. Točnije, roditelji ponekad ne razumiju kako je moguće da nedostaju djetetu i kako to da dijete ne osjeća da ima dovoljno pažnje ako provode velik dio dana zajedno. Ipak, ono što čini razliku jest kakva je ta pažnja i vrijeme koje se daje djetetu. Radi li se o vremenu „usput“ odnosno da je dijete u istoj prostoriji s roditeljem ali zapravo većinu vremena roditelj nije usmjeren na njega već npr.na obavljanje kućanskih poslova ili nešto drugo. Svakom djetetu je jako važno da osjeti da neko vrijeme ima nepodjeljenu pažnju roditelja, odnosno da je roditelj tada fokusiran isključivo na dijete - da ga gleda, sluša, pokazuje interes za dijetetove misli, potrebe, osjećaje te da mu iskazuje razumijevanje. Takvi trenutci su jako dragocjeni djetetu stoga nije nužno da traju jako dugo. Nekom djetetu je svega pola sata ili sat vremena dnevno takve roditeljeve pažnje dovoljno.
Drago mi je čuti da Vaša djevojčica nema nikavih problema u vrtiću te da je inače opisujete kao razumnu, strpljivu i prilagodljivu. Ponašanja koja su se javila a koja Vas brinu mogu biti dio „faze“ koju djeca u ovoj dobi često prolaze, ali mogu biti i rezultat osjećaja nedovoljne pažnje. Vrlo vjerojatno se radi o kombinaciji i zato je važno da i dalje budete ustrajni u svojim odgojnim metodama (npr.dobro je to što ste ustrajni u tome da djevojčicu naučite da spava sama), ali i da probate razumjeti i zadovoljiti dio njenih potreba za Vašom blizinom, nježnošću i pažnjom. Iako je upravo to izazov s kojim se nose brojni roditelji jer, uz svakodnevne poslove i brigu o još jednom djetetu nije lako izdvojiti vrijeme i energiju, ipak uz Vašu motivaciju i promišljanje o potrebama Vaše djevojčice vjerujem da ćete uspjeti.
Sretno!
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom