Živi s mamom i bratom (malom bebom) kod bake i djeda, a tata je udaljen 100 km i dolazi kad uhvati vremena, svakih 14 dana. Prije mjesec i pol, operirala je krajnike koji su joj stvarali probleme. ponašamo jer ne pomaže ni kada vičemo, a udaranje je posljednja opcija. Molim za savjet kako da se ponašamo jer ne pomaže ni kada vičemo, a udaranje je posljednja opcija.
Draga A.,
ponašanje koje opisujete može predstavljati veliki izazov za sve ukućane. Uz još jedno malo dijete u kući i ostale obaveze frustracija zbog njenog ponašanja još više dolazi do izražaja. Važno je znati da burne reakcije kod djece, poput agresije, vikanja, plakanja ili bacanja stvari, često su samo odraz unutarnjih emocija poput straha, tuge, ljutnje, osjećaja bespomoćnosti, ljubomore i sl. Djeca, za razliku od odraslih, ne mogu verbalno izraziti što ih muči ili tišti te to najčešće čine upravo kroz ponašanje. Čini mi se da je Vaša unučica proživjela mnogo promjena u svom kratkom životu. Rođenje mlađeg brata, polazak u vrtić i operacija veliki su izazovi za svako dijete. Također, ne znam jesu li se njeni roditelji razišli poslije njenog rođenja, no to također može predstavljati veliki stres.
Svaka promjena u njenom životu uzrokuje neugodne emocije (strah, ljutnja, stres, briga), a česte neugodne emocije posljedično uzrokuju napetost u njenom tijelu koje se onda manifestira kroz burne reakcije. Nažalost, Vaša je unučica do sada proživjela više takvih situacija i kada ju preplavi osjećaj frustracije, ljutnje ili osjećaj bespomoćnosti ona pribjegava jedinim načinom koji zna kako se može osloboditi tih osjećaja (vikanjem, bacanjem stvari i sl.). Iako ona na kognitivnoj razini zna da to ne bi trebala raditi ona u tom stanju ne nalazi prihvatljive načine izražavanja tih osjećaja. Vjerujem da je i njoj teško kada se takva situacija dogodi upravo zbog toga što je svjesna nepoželjnog ponašanja, no istovremeno joj se teško kontrolirati. U samoregulaciji njenih emocija joj treba pomoć odraslih koji je okružuju te koji će joj moći pokazati razumijevanje za njena stanja, ali i načine kako se može drugačije ponašati.
Iz tog razloga jako je važno da kada joj se zabrani određeno ponašanje se ujedno i pokaže što ona može napraviti umjesto toga. Što ona može napraviti kada je ljuta? Kako može tu ljutnju na adekvatan način iskazati? Više o ljutnji možete pročitati ovdje: https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/, a ovdje o agresivnom ponašanju: https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/predskolci/agresivno-ponasanje-kod-djece/. Također, joj je postaviti granicu na jasan način. Bez previše objašnjavanja. Ponekad puno objašnjavanja zapravo smanji snagu osnovne poruke koju želimo prenijeti. Više o tome kako adekvatno možete postaviti granicu pročitajte u ovome članku: https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/nepozeljno-ponasanje-djece-i-postavljanje-granica-u-odgoju/
Drago mi je što ste i sami svjesni da je udaranje posljednja opcija, a ja bi dodala da to i nije opcija. Udaranjem možete riješiti problem, ali samo trenutačno i na kratke staze. Time pokazujete djetetu da ni sami ne znate kako se ponašati kada ste ljuti te da je udaranje pravilan način rješavanja problema. Naravno, time narušavate odnos povjerenja i osjećaj sigurnosti kojemu je svakom djetetu, posebice Vašoj unučici, prijeko potreban.
Kroz razumijevanje i potporu koju ćete joj pružiti te postavljanjem čvrstih granica koje će joj dati dodatan osjećaj sigurnosti vjerujem da će Vaša mala unučica naučiti kako pravilno izraziti buru neugodnih emocija koje nosi u sebi te njoj i ostalim ukućanima olakšati svakodnevicu i još vas više zbližiti.
Puno sreće,
Jelena Borić, magistra psihologije