Radi se o mojoj osmogodišnjoj kćeri, koja zadnjih mjesec dana ima strašne fobije od svih mogućih kukaca, do te mjere da se toliko izbezumi da počne čupati kosu, urlati, potpuno se izgubi. U početku su bile blage reakcije na pčele i leteće bube, no sada više ne želi izaći iz sobe van jer se previše boji.
Ona je inače iznimno osjetljivo dijete, uglavnom plačljivo, nezadovoljno, često i svadljivo. Problemi s njom su započeli s otprilike četiri godine, kada su se dogodila dva bitna događaja u njezinu životu - moja druga trudnoća i polazak u vrtić. Na promjene je reagirala zadržavanjem stolice što je potrajalo mjesecima, a rješavali smo ju u Poliklinici Helena. Doduše samo smo rješavali somatski dio. Moram priznati da pod utjecajem hormona i straha za nju ja tada nisam baš najbolje reagirala na njeno zadržavanje stolice. Znala sam i viknuti, a najgore je bilo kad je krenula zadržavati i mokraću, pa sam sat vremena sjedila na podu wc-a s njom i plakala i vikala u isto vrijeme.
Na vrtić se nikad nije prilagodila, tamo je iz nekog razloga bila jako nesretna, a bila je jako često bolesna tako da je rijetko zapravo i bila u vrtiću. Imali smo zbog vrtićkih bolesti dvaput boravak u dnevnoj bolnici što ju je dodatno istraumatiziralo. Često je plakala kad je trebala u vrtić, tamo se nije baš snalazila, djeca su joj se znala rugati.
Kad se rodio brat, bio je nedonošće, često po kontrolama, bolnicama, doma smo morali s njim vježbati, baviti se njime i noću i danju, i tu se ona počela osjećati odbačeno s moje strane, premda sam se trudila koliko sam god mogla da joj se posvetim. U tom je periodu u jednom trenu čak i rekla da bi htjela da joj je moja teta mama, pa smo opet obje završile u suzama.
Stanje se malo popravilo sa zadnjom godinom vrtića te polaskom u školu. U školi je u početku bilo super, kao da je kliknula napokon. I s bratom se počela bolje slagati, premda je i dalje jako ljubomorna na njega, ali pretpostavljam da je dio njihovog odnosa jednostavno i normalna faza razvoja. Sad su trogodišnjak i osmogodišnjakinja koji skupa spavaju i grle se pa se malo tuku i tako dalje.
No u školi je krenuo pritisak ocjena, preopterećenost i ona je postala svadljiva, ne želi učiti, samo bi se igrala i gledala crtiće, stalno traži poklone itd. Podsjeća na pravu tinejdžerku. S njom je veći dio dana baka, koja čuva i nju i brata jer ja na poslu imam duge smjene pa kasno dođem kući. Baka s njom uči, igra se, vodi ju na aktivnosti, u školu, doktoru, gdje treba. No kćer odbija s njom učiti, ne sluša ju, bezobrazna je. Za svaku sitnicu urla, plače, konstantno je nezadovoljna. I sad su krenule te fobije.
Konkretno, jučer je počela vrištati putem iz škole jer su navodno mravi bili u svlačionici i zavukli joj se u jaknu. To su vidjela druga djeca pa su joj se rugala. Danas se vratila sa školskog izleta i rekla da joj je žao da je išla i da joj je bilo grozno, te je otišla u sobu jer je u boravku muha. Predvečer smo izašli van i vidjela je komarce pa je počela mahati rukama, čupati kosu, vrištati i plakati. Ja ne znam kako da se postavim. Rekla mi je da joj je žao što je ikad rođena zato što je zemlja puna kukaca kojih se ona boji. To me užasno pogodilo i prestravilo.
Zar je moguće da se toliko boji? Osjećam se kao loša majka što nisam ranije na neke stvari reagirala, bojim se za nju, njenu sreću, zdravlje. Zato vas molim da mi pomognete, što da radim, kome da se obratim za pomoć? Hvala
ODGOVOR:
Draga mama,
iz vašeg upita mogu osjetiti koliko vam je trenutno teško. Zvuči kao da ste zabrinuti, da osjećate strah i krivnju. Razne neugodne emocije trenutno proživljavate. Poduzeli ste jako dobar korak time što ste se odlučili potražiti pomoć stručnjaka.
Kažete kako je dolaskom u školu, djevojčica u početku bila super, kao da je “kliknula”. No, promjena u ponašanju dolazi uslijed opterećenosti i pritiska ocjena. Pitam se, čime je sve djevojčica opterećena? Je li moguće neke njene obaveze smanjiti? Visoka opterećenost obavezama bi je mogla dovoditi u otpor da ne izvršava svoje obaveze i okrene se neobaveznim i laganim aktivnostima (igranje, gledanje crtića…).
Od koristi može biti kada biste je u njezinim obvezama ohrabrivali. Ohrabrivanje je drugačije od pohvaljivanja. Kod pohvaljivanja naglasak stavljamo na konačni rezultat (da ocjene budu što više ili u slučaju kćerke, pritisak očekivanja da ocjene moraju biti visoke), a kod ohrabrivanja naglasak stavljamo na potencijale i trud koje dijete ulaže. Više možete pročitati u članku: Razlika između ohrabrenja i pohvale.
Prilikom njenog proživljavanja i izražavanja straha potrebno ju je umiriti, pokazati joj kako ste tu za nju i poslati joj poruku da nećete dopustiti da joj se išta dogodi. Verbalizirajte joj njen strah rečenicama poput “Vidim da te baš jako strah kukaca” ili “Baš se jako se bojiš mrava”. Na taj način ćete je dodatno umiriti i još više se s njom povezati jer će čuti kako je razumijete, da ste tu za nju i da je prihvaćate.
Možete i normalizirati situaciju u kojoj osjeća strah rečenicama poput “Mravi doista ponekad mogu biti neugodni jer su mali i brzi, no većina njih nam ne može ništa loše napraviti” ili “Komarci nas mogu piknuti i može nas svrbjeti taj dio kože, no imam ja sprej protiv komaraca koji će ih otjerati od nas”. Važno je da je u situacijama intenzivnog straha spriječimo da se sama ozljeđuje (čupanje kose), a ako je potrebno, i fizički je spriječiti u tome. U situacijama proživljavanja intenzivnog straha dodatno je možete umiriti dodirom i zagrljajem.
Ako se intenzitet straha u narednom periodu neće ništa smanjiti, preporučujem vam konzultacije s psihologom. Konzultacije možete obaviti i kod nas u Centru Proventus. Na konzultacijama bi bolje upoznali vas i vašu kćerku kako bi dobili konkretnije metode i alate koje bi mogli primjenjivali sa svojoj kćerkom.
Želim vam puno sreće.