Govorimo mu da se to ne smije i da to nije u redu, ali tada izgleda povrijeđen jer smo ga kritizirali. Također viče i psuje. Pokušavamo kao roditelji biti primjer smirenošću, ali kao da to nije dovoljno. Jako je emotivan i osjećajan. I nekada je teško iz njega izvući kakav mu je recimo bio dan u vrtiću. Hvala vam unaprijed. Sanja
Draga mama,
vjerujem da imate jako bistog i emotivnog dječaka. Ipak, u situacijama kada ga nešto naljuti čini se da ne uspijeva regulirati svoje ponašanje i pod energijom koja ide uz emociju ljutnje, ponekad se ponaša agresivno. Samoregulacija ponašanja je nešto što učimo kroz cijeli život, a djeci je posebno važno pružiti pomoć u tome.
Prvi korak u tome je da dijete uopće postane svjesno svojih emocija (“Baš si ljut jer ti seka ne da igračku”), svojih potreba (“Znam da ju želiš udariti/gurnuti zbog toga”), svog ponašanja (“Sad vičeš jer sam ti ugasila crtić a to ti se ne sviđa.”), svojih želja (“Baš bi htio pojesti i sekin desert.”). Nakon toga važno je postaviti granicu na vrlo jasan način (npr.”Seka nije za udaranje”, “Igračke nisu za bacanje.”, “Danas više ne gledamo crtiće.” i sl.) i kao posljednji korak važno mu je ponuditi neku alternativu. Odnosno, predložiti mu neki drugi način na koji može iskazati svoju ljutnju ili zadovoljiti svoju potrebu, a da pri tome ne ozljedi sebe ili nekoga drugoga. Znači nakon postavljanja jasne granice možete mu ponuditi neka dva izbora između kojih može odabrati.
Što se tiče dijeljenja informacija o tome kako je bilo u vrtiću, djeca često odbijaju odgovarati na takva pitanja ili daju kratke i uvijek iste odgovore. Kako bi ipak saznali neku informaciju krenite od toga da uočite emociju ili stanje djeteta i imenujete ju (reflektirate). Npr. ako vidite da je dijete sretno možete mu reći „Baš si dobre volje danas.“ ili ako je namršteno „Izgleda mi kao da te netko naljutio.“. Kada dijete čuje takvu rečenicu puno je veća šansa da će nešto podijeliti s vama.
Naime, sadržaj ovih rečenica šalje mu nekoliko važnih poruka: primijetili ste, razumijete ga i važno vam je. Također, s obzirom da niste postavili izravno pitanje dijete će osjećati manji pritisak da vam baš mora sada odgovoriti. Ako želi, pojasnit će vam i ispričati što se dogodilo jer ste ga svojim komentarom prihvaćanja njegova stanja na to potaknuli. Ako ipak i dalje ne želi, to je potrebno ispoštivati i ne inzistirati već pustiti da prođe neko vrijeme pa se poslije vratiti na to. Tada možete reći: „Danas kad sam te pokupila u vrtiću, djelovao si mi malo tužno. Baš se pitam što se dogodilo.“ Cilj je da dijete ne osjeti veliki pritisak da vam mora odgovoriti jer to može imati samo kontra efekt. Također, ako primijeti da baš jako želite nešto saznati može početi uživati u poziciji da ima moć da odredi hoće li ili neće zadovoljiti vašu znatiželju.
Sretno!
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom