. Tada reagira vriskom, plačem, glasno naglašava da se boji riječima: boji se, boji se. Većinu vremena provodio je sa mnom, bakom, ocem, ali ne mogu reći da nije viđao druge ljude, često smo u parku, šetnji, na kavi dok se može piti na otvorenom. Strahovi su kulminirali u posljednjih mjesec dva, naime rodila sam drugo dijete i šest dana zbog carskog reza ostala sam u bolnici. To je bilo naše prvo odvajanje, do tada ni dana se nismo razdvajali, ne znam je li to greška ili je prirodno da dijete prve godine svog života provodi najviše s roditeljima. Kako reagirati kada dijete pokaže strah od nekih pojava koje su nama odraslima sasvim prirodne? Napominjem da se nikad nije plašio mraka, što bi mi recimo bilo prirodno za strah kod manjeg djeteta, ili psa, insekata, ili nekih drugih životinja. Unaprijed hvala. Danijela
Draga mama,
poznato je kako se strahovi javljaju kod sve djece. Neki od njih su zapravo urođene reakcije, odnosno razvojni strahovi, koji se javljaju kod djece u određenoj dobi te najčešće nakon nekog vremena nestanu.
Osim ove vrste strahova, postoje i naučeni strahovi koji su izazvani nekim okolinskim uzrokom. Iako se Vama strahovi Vašeg dječaka čine neuobičajenim pa ih stoga i teško razumijete, za njega su ti strahovi ozbiljni i važni. Naime, već u drugoj polovici prve godine dijete može jasno razlikovati majku od ostalih ljudi iz svoje blizine pa se stoga javlja strah od novih, nepoznatih lica. U dobi od godinu dana i dalje traje strah od napuštanja od strane majke, a taj strah nestaje postepeno oko treće ili četvrte godine. Kroz drugu godinu života, osim straha od odvajanja, naglašen je i strah od jakih zvukova, velikih objekata kao i drugih neobičnih tvari.
Osjećaj straha javlja se kao odgovor na nešto što procijenimo ugrožavajućim za nas. Kada osjetimo strah, javljaju se i promjene u tijelu koje pripremaju tijelo za suočavanje s procijenjenim izvorom opasnosti ili za bijeg iz ugrožavajuće situacije. Neke od tih promjena mogu biti ubrzani rad srca, znojenje, dekoncentracija, glavobolja... Slični znakovi mogu se uočiti i kod djece s obzirom da već od ranog doba djeca mogu reagirati snažnim negodovanjem na neke situacije, a u podlozi te reakcije može biti strah.
Koliko god se nama djetetov strah činio neopravdanim ne smijemo zaboraviti da dijete na svijet gleda drugačije i da ponekad nema kapacitete da samo savlada svoj strah. Tada je važno pomoći djetetu nositi se s tim strahom i prije svega pružiti mu utjehu i razumijevanje. Najbolja prevencija razvijanju dodatnih strahova jest sigurna privrženost između roditelja i djeteta, emocionalna toplina te čuvanje djetetova samopoštovanja. S obzirom da ste Vi neko vrijeme bili odvojeni od sina vjerojatno je to kod njega potenciralo pojačano izražavanje straha no s vremenom, kada se ponovo uspostavi povjerenje djeteta u to da ste Vi tu za njega i da se brinete za njegoovu sigurnost, strahovi bi se trebali smanjiti.
Ono što roditelji ili druge osobe bliske djetetu mogu učiniti da mu olakšaju jest da otvoreno porazgovaraju s djetetom o tome što ga plaši. S obzirom da su mnogi dječji strahovi instinktivni pa ih je stoga nemoguće zaobići, a i kroz život se javljaju brojne sitacije kada dolazi do osjećaja straha, roditelji ne bi trebali biti fokusirani samo na to da dijete smire u nekoj trenutnoj situaciji kada se dijete boji već bi trebali učiti svoje dijete kako da se nosi sa različitim oblicima straha i razvije vještine koje će moći koristiti u budućim situacijama. To bi značilo potaknuti dijete da o stahu govori, crta, igra se, odnosno da na neki način iskaže što ga muči. Također, svakodnevni rituali mogu doprinijeti djetetovu osjećaju sigurnosti, npr. čitanje priče prije spavanja, puštanje lagane glazbe, spavanje uz pritvorena vrata sobe ili blago svjetlo.
Dodatne informacije o osjećaju straha kod djece možete naći i u ovom članku.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom