Imam curicu od šest godina (jedinica), živimo u zajednici sa suprugovim roditeljima, mala je krenula u školu, no zbog momentalnog stanja u državi (zbog virusa) svi smo doma. Generalno curica je poslušna, posebno u školi, doma kao svako dijete osjeća sigurnost i malo je drugačije ponašanje, svakako ne odudara puno od svojih vršnjaka po tome.

Ali ono zbog čega Vam pišem, znam da zvuči kao "bezrazložno žaljenje", razumijem i da je jedinica, no problem je što traži pažnju više nego ostala djeca. Uvijek joj netko treba da se igra s njom, svaki dan moramo se nešto igrati, i to obično traži čim sjednem ili imam nekih drugih obaveza. Znam se i zaigrati s njom, ali nisam baš uvijek raspoložena za neke igre. Na primjer, igre mama i dijete, princeze...

Mogu se igrati s njom, ali ne više od dva sata, a njoj stalno treba zabava. Žao mi je dok ovo pišem, mnogi će reći da to i nije problem, generalno i nije, ali osjećam krivicu ako se ne igramo, a ne ide mi baš uvijek. Brzo joj dosade stvari i igračke, a ima ih puno, i onda postane frustrirana, a i ja. Kad joj kažem da mi pomogne nešto i zajedno da radimo, ona nije raspoložena. Shvaćam da je sve to normalno, ali kako da se postavim da i jedna i druga budemo zadovoljne. Znam da je dijete i da brzo raste, i bit će mi žao zbog toga, ali molim vas neki savjet. Hvala unaprijed!

Poštovana,

vidim da vam je važno ispuniti vrijeme vašoj djevojčici koja traži stalnu uključenost, a to je težak zadatak i normalno je da je ponekad frustrirajuće.

U svakom odnosu, pa tako i u odnosu s djetetom, važno je da budemo autentični. Jednako kao što brinemo o potrebama drugih i nastojimo im udovoljiti, tako trebamo voditi računa i o vlastitim potrebama. Nerealno je očekivati da ćete cijeli dan biti na raspolaganju za igru i jednako raspoloženi za nju. Kada osjećamo pritisak da se trebamo igrati svaki put kada dijete to zatraži, to vrlo vjerojatno dovodi do nezadovoljstva. Tada smo manje prisutni u igri, jednim dijelom stalno razmišljamo o tome što još trebamo obaviti i ljutimo se jer to sada ne možemo. Stoga je bolje izdvojiti određeno vrijeme kada ćete biti aktivno uključeni u igru s djetetom, a ostalo vrijeme jasno dati do znanja da se sada ne možete igrati.

Predlažem da svojoj djevojčici jasno organizirate dan i jasno najavite kada se zajedno igrate, a kada se ona treba sama zabaviti. S obzirom na vaše obaveze i dnevni ritam, vi ćete najbolje procijeniti koliko to vremena može biti i kada. U dogovor možete uključiti i dijete, ali i supruga kako biste podijelili vrijeme za igru i druženje s djetetom. O vašem dogovoru možete i sastaviti plakat sa slikovnim prikazom kada je vrijeme za zajedničku, a kada za samostalnu igru. Kada se zajedno igrate, možete djevojčici dati da izabere što se želi igrati i kada to vrijeme bude ograničeno, vjerojatnije je da ćete se i vi uspjeti aktivnije uključiti. U vrijeme samostalne igre možete djevojčicu podsjetiti da su joj na raspolaganju igračke, crtanje, bojanje, slikovnice, puzzle i drugi sadržaji koje imate kod kuće te da sama treba izabrati što će iskoristiti.

Vjerojatno će ona na početku „testirati“ granice i pokušavati se igrati s vama kada za to nije vrijeme, ali ja važno samo mirno, strpljivo i ustrajno podsjetiti je da ste vi sada zauzeti, da je sada vrijeme da se sama igra i da ste se dogovorili kada ćete se zajedno igrati i da se tome veselite. Također, važno je imati na umu da je za dijete važno i korisno imati vrijeme koje nije organizirano od strane odraslih i kada mu može biti dosadno, jer to otvara prostor za kreativnost i razvijanje samostalnosti.

Želim vam sreću i nadam se da će vam ove smjernice koristiti.