Prohodala je s godinu i 2 mjeseca potpuno samostalno, motoričke funkcije su joj izrazito razvijene - već od malena kada je puzala bila je jako "pogana", posebno kada je počela hodati. Stalno trči, uzima stvari, skriva ih, jako je brza i stalno ju moramo imati na oku, jer za trenutak upadne u neku štetu. Kada idemo u šetnje, rijetko kad želi sjediti u kolicima - radije šeta sama, sve istražuje, svugdje zaviri i slično. Međutim, ne govori skoro baš ništa. Inteligentna je, što mi je nekako ohrabrujuće, i emocionalna inteligencija joj je jako razvijena - jer osjeća kada je netko ljut na nju, ako je nešto učinila, kada je netko ponosan, ili npr. jako brzo shvati kada je u centru pozornosti, pa se krene folirati. Naše sve "naredbe" razumije. Ja ju zamolim da mi donese tenisice, ona to i učini, kažem joj da obuje svoje papuče, da dođe k meni, da mi nešto doda, da prestane galamiti, da sjedne, da ustane... I ona sve to doista i napravi. Međutim, jedno vrijeme je stalno odgovarala na moja pitanja tipa "Želiš li sok?" rekla bi "Da". Međutim, to "da" je ostala jedina riječ koju koristi, a više i nije vjerodostojna, jer sada odgovara na skoro sva pitanja, osim na ona koja joj baš nisu svejedna - kada ju pitam hoće li spavati, obvezno vrti glavom u stranu i pušta zvuk "mmmm". Ja, moja mlađa sestra i mlađi brat, u toj smo dobi govorili sasvim dobro. Moja mama kaže da smo tada već sklapali prilično jasne rečenice, netko više netko manje, ali uglavnom, ona se po tome razlikuje. Kada nešto želi, upire prstom i ako se pravim namjerno da ne razumijem, unatoč tome koliko ju puta upitam što želi, neće upotrijebiti niti jednu riječ, nego gestama nastavi upućivati na ono što hoće. Dobro se snalazi u igri s drugom djecom, ima kornjačicu koja ima rupe na svojem oklopu u obliku trokuta, kruga, kocke i zna gdje koji oblik ide, kada se igra, uvijek se vidi da ima nešto zamišljeno i da se time vodi... Međutim, govor joj je veliki problem. Možda zato što je nas mnogo u kući, pa iskreno i nema potrebe baš pričati jer je najmlađa i svi joj uvijek bez zatezanja sve daju i učine. Ne znam. Zanima me je li vrijeme za neko logopedsko konzultiranje i koliko se tu radi o individualnosti, a koliko to upućuje na poremećaj?
O ovome zapravo vodim i bilješke, budući da ove godine krećem na 1. godinu studija logopedije i audiologije, pa me stoga još više interesira.
Poštovana,
dijete staro dvije godine trebalo bi u govoru koristiti više od 20 riječi, koristiti geste kao što su 'daj' ili 'pa pa' koje su također popraćene izgovorom tih riječi te imenovati i pokazivati na sličicama svakodnevne stvari. Međutim razvoj svakog djeteta je individualan. Nerijetko se događa da, kao što ste sami napomenuli, dijete ne priča jer za to nema potrebu, tj. reakcija okoline zajamčena je i bez govora.
Savjetujem Vas da ju češće dovodite u govorno izazovne situacije kao što je inzistiranje da nešto imenuje ili barem kaže 'to' ili 'ovo', tražite od nje da za početak izgovara one riječi koje su popraćene gestom: 'daj', 'pa pa' i sl. u situacijama koje to zahtijevaju. Pobrinite se da Vašu pažnju pridobije tako što će Vas pozvati, a ne povući za rukav ili sl.
Ukoliko se govorni izričaj ne pojavi kroz par mjeseci savjetujte se s logopedom.
Stella Rožman, prof. logoped