Marinina priča
Marina Đulabić Čalić s otoka Lošinja jedna je od onih koji redovito obavljaju sve preventivne kontrole, od stomatoloških do ginekoloških. Kako će se kasnije pokazati, upravo joj je takav jedan sistematski pregled spasio život:
"Često sam poslije razmišljala koji su to bili simptomi kod mene, a koje nisam shvatila kao alarm. Dakle, bila je tu napuhanost trbuha, katranasta stolica i ponekad reska bol u abdomenu, ali ono što nisam mogla nikako ignorirati bio je taj osjećaj da nešto nije u redu. Čekajući taj sistematski razmišljala sam, 'dobro, tada ću vidjeti u čemu je problem'. Međutim, problem je bio dosta veći nego što sam mogla i zamisliti. Nakon učinjenog snimka ultrazvukom saznala sam da je to karcinom jajnika koji se već dosta proširio. Bilo je potrebno napraviti gastroskopiju i kolonoskopiju da se vidi do kuda je to otišlo", prisjeća se ova 57-godišnja majka i supruga.
Marina kaže kako je neobično bilo to što je strašnu vijest prihvatila prilično mirno. Imala je tu sreću da je 'došla u ruke' izvrsnog i priznatog liječnika, a ubrzo je bio zakazan i operativni zahvat:
"Poslije sam saznala da je operacija trajala dugo i bila je teška za izvesti. Ostala sam bez većine organa u trbuhu, bez puno limfnih čvorova, trbušne maramice, dijela gušterače… Ipak, profesor Haller mi je rekao da i bez svega toga mogu funkcionirati normalno. Pa, živjela ja, evo me već pune dvije i pol godine poslije operacije. Mjesec dana nakon zahvata počela sam s kemoterapijama. Imala sam 6 ciklusa i dosta dobro sam ja to podnosila, jedino negdje na pola puta, nakon treće, mislila sam da je to - to, da je kraj. Toliko mi je bilo slabo da sam završila na hitnoj, ali sve se dobro svršilo. Moji dečki su mi bili cijelo vrijeme oslonci - stupovi za koje sam se držala kada je bilo najteže", priča Marina koja nije napustila svoj posao te i dalje radi kao knjižarka.
Sin Kristijan i suprug Marinko uvijek su joj bili i ostali podrška, no to nažalost ne može reći za sve ljude koje je prije smatrala bliskima. Neki su je razočarali i okrenuli joj leđa kad joj je bilo najteže:
"Bilo je tu svakakvih reakcija bliže i šire okoline, od plača susjede kad me vidi svaki put čim provirim iz kuće, do onih koji se nisu mogli ili nisu znali nositi s mojom situacijom. Što reći za moju vjenčanu kumu koju poznajem 30 godina, od toga mi je kuma 25 godina…Ona me samo jednom nazvala u bolnicu kad sam bila operirana i jednom poslije da mi čestita Uskrs. Nema više ništa - a bile smo zaista povezane, feštale, roštiljale skupa. Shvatila sam da se ne može i ne zna svatko nositi s teškim situacijama. Eto, nakon dvije i pol godine od operacije promijenilo se dosta toga i ja nekako nisam ista kao prije", priznaje Marina koja je ipak kroz cijelu priču uspjela ostati pozitivna.
Rak ju je, kaže, naučio da nekim ljudima nije mjesto u njenom životu, a s druge strane, dobila je mnogo novih prijateljica iz grupa podrške. Na kraju, ova snažna i hrabra žena ima važnu poruku za sve nas:
"Zamolila bih sve žene koje čitaju ovakve naše životne priče da prije odlaska u frizerski salon, prije ugradnje trepavica, obrva, ekstenzija, prije odlaska u šoping po nove cipele i torbu nađu vremena da se odazovu na mamografiju, sistematske, ginekološke i druge preglede. I što bih još napomenula, a jako je važno: osluškujte svoje tijelo, ono će vam na neki način javiti, poslati signal da nešto ne valja - vjerujte mu."
