Vrlo je mala vjerojatnost (skoro nikakva) da ću biti budna nedjeljom u 6.24. Ove nedjelje bilo je to buđenje koje nikad neću zaboraviti. Iz sna me probudila buka i tutnjava nakon koje je uslijedilo ljuljanje zgrade lijevo-desno, lijevo-desno.... Kažu da je potres trajao deset sekundi - meni se činilo kao da traje deset minuta. Ustvari, čini mi se kao da još traje.
Prije par godina, dok smo živjeli na Krugama, stavila sam klince spavati. Legla sam pored njih i tada se čulo nešto kao jaka eksplozija nakon koje se cijela zgrada zatresla. Izašla sam na balkon i vidjela da su svi susjedi vani. Bio je to potres - koji se po mnogočemu razlikovao od jučerašnjeg. Osim što je strah nakon isti.
Nisam se nikad smatrala prevelikom paničarkom, ali kad su u pitanju stvari na koje ne možeš utjecati, poput potresa i poplava, na njih sam najranjivija. Osjećaj bespomoćnosti, nemogućnost da u tom trenutku napraviš nešto što bi moglo zaustaviti tu katastrofu - prevladao je jučer nad mojim zdravim razumom. Borba i dalje traje.
Nakon što je završilo prijeteće ljuljanje zgrade, obukli smo se i izašli na dvorište. Odmah sam pogledala oko sebe i činilo mi se dovoljno sigurno. To sam prvo promotrila jer sam već s prozora vidjela kako je otpao dio zgrade na krov Trgovačkog suda što je rezultiralo cijelom ulicom punom cigli i crjepova. Samo što u tom trenutku nisam tako gledala - vidjela sam samo da su se zgrade porušile. Kad je bio drugi potres jačine 5 po Richteru, stajali smo na dvorištu. Čuo se i osjetio, ali nekako sam se osjećala sigurnije. 3,7 bio je za njih mala beba.
Odmah nakon prvog nazvala sam prijatelje koji žive blizu nas u centru. Jedni su s djecom već bili u autu i išli prema Buzinu, samo da su što dalje od centra. Drugi poziv je bio puno teži. Javila mi se prijateljica, ali sam odmah u glasu čula da nešto nije u redu. Nije to bio glas u kojem se čuje panika, nego glas koji ne može sakriti tešku nesreću koja ih je zadesila. Cijelo potkrovlje im se urušilo na stan. Navečer kad smo se čule je rekla da vjerojatno neće ni moći ući u stan po stvari, odjeću, uspomene... Izgubili su sve. Nasreću, nisu izgubili jedni drugi. Ona i muž su dobro, kao i djeca. Fizički su dobro. Ali će morati graditi cijeli život ponovno iz temelja. I to su najrazornije posljedice ovog potresa. Za njih vjerujem da će uspjeti. Kako je sama rekla, ići će dan po dan. Što u ovoj situaciji drugo i može napraviti? Oboje su prekrasni, dobri ljudi koji će biti oslonac jedno drugome u ovoj katastrofalnoj situaciji. Želim im poručiti da nisu sami, da nas uvijek mogu nazvati i da ću ja njih zvati svaki dan. Koliko god dosadna im bila. Nemam više pametnih riječi koje bih mogla napisati jer samo oni znaju što sad proživljavaju, a mi samo možemo ponuditi svoju pomoć.
(Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Nakon par sati, napokon sam se okuražila otići na ulicu pogledati što su iza sebe ostavili razorni potresi. Naglašavam da nisam htjela hodati daleko jer su ulice pune kamenja, crjepova i cigli izgledale kao upozorenje da ih još može pasti s krovova. Ali nisam ni morala... Sam pogled na Đorđićevu ulicu bio mi je dovoljan. Cijeli dio zgrade je porušen. Vjerujem da ste već vidjeli te fotografije. Ta zgrada kao da je postala simbol razrušenog centra. Zajedno s odlomljenim vrhom Katedrale i porušenom Ilicom.
Dok ovo pišem, Zagreb je pogodio još jedan potres koji se dosta osjetio, ali je kraće trajao. Iako nam cijelo vrijeme govore da se sad na to moramo naviknuti i da će tako biti sljedećih tjedana, a možda i mjeseci, nikako se ne mogu pomiriti s tim. Isto tako znam da ću se morati prilagoditi situaciji s nadom da će mi podrhtavanje tla postati normalna pojava nakon nekoliko dana. Jer ako neće, ne znam kako ću zdrave glave izaći iz cijele ove situacije.
Jučer popodne su se osjetili potresi. I jučer navečer. A evo i danas prijepodne. Uspijem nekako sve posložiti u glavi i onda me svaki od njih vrati u početno stanje panike. I povratak u centar mi se više ne čini kao dobra ideja iako je jučer došao statičar i rekao da je naša zgrada odlična i da popucali tanki zidovi nisu bitni za statiku zgrade koja nije narušena. S druge strane, dobra je stvar što su klinci u redu. Hrabri mali ratnici koje malo podrhtavanje ne zamara. I zbog njih moram zadržati smirenu glavu. Iako vidim da će to biti teško. Navečer sam legla i taman kad sam počela zatvarati oči, osjetilo se podrhtavanje. Mogu i reći da mi se čak cijelo popodne činilo kao da podrhtava tlo, ali i da se pomiče. Nešto kao 'morska bolest' - čini ti se da ti tlo pod nogama nije stabilno i neprestano se ljulja. Većina toga je sigurno samo u mojoj glavi. Ne znam kako opisati svoje trenutne osjećaje, ali svi koji su u Zagrebu ni ne trebaju poseban opis - to je osjećaj koji nas sve prati od jučer ujutro.
(Foto: Borna Filić/PIXSELL)
Sve što sad možemo napraviti jest pomoći onima koji su u nevolji - pazeći na udaljenost između nas i, ako ih imamo, nigdje ne ići bez zaštitnih maski i rukavica. Jer razorni potres nije otjerao koronavirus. Vjerojatno je čak i otežao posao svim službama koje se protiv njega bore svaki dan. Hvala vam svima koji ste u ovim teškim trenucima nesebično uz nas. Hvala i Bad Blue Boysima - Zagreb vas voli. Hvala svim medicinskim sestrama, liječnicima, vojsci, radnicima koji zbog nas i ovo jutro rade. Hvala svim kolegama koji nas izvještavaju o novim vijestima u ovo teško vrijeme.
I zbog svih vas, danas se mogu vratiti natrag u svoj stan u centru na kojem će se još dugo vidjeti posljedice ove grozne 2020. godine. Nasreću, to su sve 'rane' koje se mogu popraviti. A ostalo ćemo rješavati u hodu.