Zbog čega žene teže napreduju od muškaraca?

Jedan od termina koji se najčešće javlja što se tiče nemogućnosti napredovanja je „stakleni strop“ koji označava nemogućnost napredovanja na više pozicije u tvrtki

Zbog čega žene teže napreduju od muškaraca?

Zbog čega je više žena u odnosu na muškarce na pozicijama tajnica, računovotkinja, službenica, čistačica, a znatno ih je manje na pozicijama top menadžera, generalnih direktora ili u upravnim odborima velikih korporacija? Jesu li žene zaista manje sposobne od muškaraca, ljenije, nedovoljno inteligentne i obrazovane?

Samo su neka od pitanja zbog kojih su objavljene brojne knjige, studije i istraživanja, no na žalost do sada nije nađen univerzalni odgovor, a ono što je poznato jest da razlog nije niti jedna od gore navedenih osobina.
Na žalost, podcjenjivanje žena i njihovih sposobnosti duboko su usađeni u našu kulturu, što pak povlači za sobom brojne druge probleme, diskriminaciju, krivu percepciju na ulogu žene u tvrtki i općenito društvu, i tako dalje.
Vjerojatno se svaka žena na bilo kojem radnom mjestu osjetila diskriminirano, bilo da nije napredovala, iako je to zaslužila, bilo da je dodijeljen neki kompliciraniji radni zadatak njenom muškom kolegi, umjesto njoj, bilo da je nad njom vršen neki oblik mobbinga. Pa evo, što su pokazala istraživanja.

„Stakleni strop“

Koliko se čini, pred ženama je toliko prepreka, da se napredovanje na poziciju top menadžera ili drugu vodeću poziciju koja sa sobom nosi moć odlučivanja i odgovornost, čini ravno čudu.
Jedan od termina koji se najčešće javlja što se tiče nemogućnosti napredovanja je „stakleni strop“, a koji označava nemogućnost napredovanja na više pozicije u tvrtki. Većina žena dođe do određene razine i tada se suoče sa jednom ili više navedenih razloga nenapredovanja:

  1. Negativne pretpostavke o ženama na vodećim i izvršnim pozicijama, sumnja u njihove sposobnosti i njihovu predanost karijeri
  2. Percepcija da žena ne spada u korporativnu kulturu
  3. Žene na žalost manje planiraju karijeru i imaju manje iskustva u poslu, a tvrtke imaju veće potrebe nego što one mogu zadovoljiti 
  4. Nedostatak glavnih prilika za dokazivanjem kod žena koje imaju menadžerski potencijal i sposobnosti 
  5. Mišljenje da se žena neće preseliti zbog napredovanja u poslu
  6. Izostanak odgovornosti osoba na višim položajima za nenapredovanje žena
  7. Nevoljkost menadžmenta da pruži ženi priliku za stjecanje iskustva
  8. Izostanak ili premalo dugoročnog planiranja u tvrtki
  9. Negativno mentorstvo, odnosno negativna selekcija, gdje se žene priprema da postanu obične službenice, a ne da napreduju na menadžerske pozicije
  10. Nedostatak mentorstva i isključenje žena iz neformalnih poslovnih krugova, gdje se uče nepisana pravila uspjeha
  11. Procjene i naknade koje nisu jedinstvene za muškarce i žene
  12. Drugi  oblici kulturnog obeshrabljivanja, koji više vrednuju dulje radne sate od postignutih rezultata ili koji ne daju podršku obiteljskim ljudima u svladavanju svih poslovnih i obiteljskih obaveza
  13. Diskriminacija, mobbing i seksualno zlostavljanje.


Što garantira uspjeh?

Provedeno je i istraživanje koje je obuhvaćalo 800-tinjak žena koje se nalaze na vodećim pozicijama kao što je CEO (Chief executive officer) i visoke menadžerske pozicije u kojima je došlo do izražaja njihovo mišljenje o tome kako su došle do sadašnje pozicije u tvrtki, odnosno zbog čega su uspjele.

Njih 77 posto smatra da su uspjele jer su neprestano povećavale svoju učinkovitost u poslu, 61 posto njih smatra da su uspjele jer su prilagodile svoj način rada koji se svidio muškim kolegama na vodećim pozicijama, dok njih 50 posto smatra da su uspjele jer su same tražile složenije, teže i riskantnije zadatke.

Mnogo žena vjeruje da se moraju dvostruko više potruditi kako bi dokazale svoju sposobnost u pretežito muškom okruženju, te da su se one morale prilagoditi radu s muškarcima i igrati po njihovim pravilima.
Na žalost ponekad i same titule koje imaju žene u tvrtkama ne znače da imaju jednaku odgovornost i jednaku moć odlučivanja. Naime, događa se da žene, bez obzira što imaju titulu menadžera, voditelja i slično, u biti su u potpunosti podređene odlukama drugih osoba, najčešće muškaraca.

Poznato je da plaće žena nisu jednake plaćama muškaraca. Krajem 90-tih žene su zarađivale samo u prosjeku 27 posto manje od muškaraca na istim pozicijama.
Hoće li se što promijeniti u narednih 50 ili 100 godina, vrlo je teško reći, no stvari već i danas idu prema boljem.
Možda je sada pravo vrijeme da mi žene izvučemo i neke koristi iz diskriminacije i odgojimo našu mušku djecu da više cijene žene, a žensku djecu da se bore svim snagama za svoj položaj.

(vam)