One su naši anđeli, junakinje iz rodilišta koje često igraju ključnu ulogu u tome da porođaj, kao i sve ono poslije, prođu u najboljem redu. To su žene koje su pored nas u najvažnijem trenutku našeg života. Drže nas za ruku, vode nas i po potrebi, hrabre - jer nerijetko žene preplavi strah. Srećom, dobra primalja zna što joj je tada činiti:
"Ako vidim da je trudnica u strahu uvijek savjetujem da misli na svoju bebu, jer žena se pretvori u lavicu, probudi se majčinski instinkt, kad misli na dijete i tad žena može podnijeti baš sve. Osim toga ja sam tu i ostajem s njom cijelo vrijeme, zajedno prolazimo kroz porođaj od početka do kraja i nema straha", tvrdi Jasna Dereta iz Drniša koja svakodnevno putuje na posao u Šibenik, jer ondje od 2015. godine radi kao primalja u općoj bolnici.
"Kad primijetim da se žena boji, pokušam osmjehom, otvorenom komunikacijom i partnerskim odnosom doprijeti do nje. Tada ona u meni ne vidi samo zdravstvenog djelatnika, već i ženu", kaže Sonja Kočiš Čovran koja kao primalja u jednom zagrebačkom rodilištu radi već 26 godina.
Primalje imaju zadatak skrbiti o ženama prije, tijekom i nakon porođaja. Također, brinu o novorođenčadi, a neke od njih rade na odjelima gdje su hospitalizirane trudnice radi komplikacija. Njihova je uloga golema, jer su uz ženu od trenutka kad uđe u rodilište i ostaju joj podrška sve dok je ondje. Obavljaju poslove kao što su fizičke pripreme za sam porođaj, tijekom porođaja paze na eventualne znakove infekcije ili prekomjernog krvarenja, a zatim u ruke primaju novorođenu bebu i prve skrbi o njoj. Nakon što porođaj završi i žena bude smještena na odjel, primalja je ta koja se brine o svim potrebama rodilje, a kasnije je informira o dojenju, kao i ostalom vezano za skrb o novoj bebi.
Posla je puno i ponekad je vrlo naporan, kako fizički, tako i psihički. Ipak, za našu sugovornicu Sonju nikad nije bilo dileme, već kao mala slutila je koji je upravo ovo njezin životni poziv:
"Oduvijek sam znala da želim pomagati ljudima. Obožavam novorođenčad i njihovu posebnu energiju. A primaljstvo je upravo to. Za primaljstvo sam se odlučila s 14 godina. Majka moje najbolje prijateljice, koja je neonatolog, pomogla mi je da se odlučim baš za primaljstvo. Osim četverogodišnje srednje Škole za primalje u Zagrebu, završila sam trogodišnji Dodiplomski studij primaljstva u Rijeci te dvogodišnji Diplomski studij sestrinstva u Zagrebu. Aktivna sam članica Hrvatske komore primalje i Hrvatske udruge za promicanje primaljstva", priča ova 44-godišnja Zagrepčanka koje je i sama majka troje djece.
Trenutak u kojem vrijeme stane
Za njezino se zanimanje kaže kako je najljepši posao na svijetu i Sonja se s tim slaže - jer lijepe i dirljive trenutke ona na svom radnom mjestu doživljava svakog dana. A isto osjeća i njezina kolegica iz drugog grada.
"Najljepši osjećaj je kad prvi put uzmete tek rođeno dijete u ruke i predate ga majci, to se ne može riječima opisati, u tom trenutku kao da vrijeme stane, majka drži dijete u naručju, teku suze radosnice i majci, a nerijetko i nama babicama, kako je uvriježeni naziv za nas primalje. Prvo čestitamo majci, a zatim i jedni drugima na dobro obavljenom poslu, cijelom timu. Jer mi smo tim koji radi zajedno, primalje, doktori, instrumentarke , svi mi činimo jedan tim i tako i radimo, svatko ima svoje zaduženje, nema tu puno riječi, zna se već unaprijed što je čiji zadatak", pripovijeda Jasna.
"Najljepše u mom poslu je što sam privilegirana da svojim znanjem, stručnošću i vlastitom prisutnošću budem na početku stvaranja jedne obitelji i dolasku novog života na svijet. Sve obitelji (žena, otac, novorođenče) koji 'prođu' kroz moje ruke dobivaju jedan dio mene, a tako i ja dobivam jedan dio njih. Upravo je to partnerski odnos koji smo zajedno stvorili za to vrijeme provedeno u rađaonici", pojašnjava zagrebačka primalja Sonja koja je u slobodno vrijeme i strastvena planinarka.
Prisjetila se tako jednog od posebnih trenutaka koji se zbio nedavno, u vrijeme pandemije, a ostat će joj još dugo u sjećanju:
"Ta je žena slučajno došla u naše rodilište. Naime, nije planirala roditi u rodilištu u kojem radim, ali radi pandemije koja nas je sve zadesila njezino se rodilište privremeno zatvorilo. Naravno, porođaj kada krene ne bira niti mjesto, niti vrijeme. Za mene je dodatan izazov upravo tada dati najbolje od sebe. Uglavnom većina ljudi je uvjerena da je za ženu porođaj nešto najljepše na svijetu, međutim svaka žena ima svoju priču. Ono što sam u svojih 26 godina profesionalnog rada naučila je vještina 'ulaženja u tuđe cipele'. Moja rodilja je imala negativno iskustvo prethodnog porođaja. Pred kraj trudnoće vratile su joj se negativne emocije i strah kako za sebe tako i za dijete. U zajedničkoj komunikaciji koja je bila otežana radi zaštitnih maski, najviše smo, osim glasom, komunicirale očima. U ono malo vremena dopustila mi je da joj se približim te mi ispričala svoje prethodno iskustvo. U tom trenutku u meni je probudila zaštitnički poriv. Cilj mi je bio da napravim sve kako bi se ona osjećala sigurno. Unaprijed sam joj ispričala što će se sve događati s njezinim tijelom i emocijama kako bi je pripremila za sve što slijedi. Za vrijeme boravka u rađaonici slobodno se kretala, boravila na lopti, klečala… Koliko god je mogla izdržati bila je na nogama. Zajedno smo disale…U trenucima kada bi joj bilo teško disati, disala sam jače za nju kako bi me mogla čuti i ponovno prodisati trud do kraja. Kad je došlo vrijeme za izgon, bila je fokusirana isključivo na moj glas. Tada žene uglavnom slušaju upute kao što su 'spusti guzu, diši… Sada jako boli i peče, ali samo spusti guzu, neka guza bude mekana, diši'. Unatoč jakoj boli toliko se sigurno osjećala da se sva prepustila. U nekoliko trudova u izgonu rodila je svoju djevojčicu. Zajedničkim snagama omogućila sam joj ono što joj trebalo - da svoj porođaj doživi kao pozitivno iskustvo, vrati svoje dostojanstvo i ovim emocijama iscijeli prethodno loše iskustvo."
Kad beba zaplače, nema ljepšeg zvuka
Ali osim što je najljepše, njihovo je zanimanje i najteže jer primalje su prisutne ondje gdje se događaju neke od najvećih i nezamislivih životnih tragedija:
"Najteže u mom poslu je smrt novorođenčeta. U takvim trenucima,, koliko god se pokušala distancirati od vlastitih emocija, znam da me tada ta žena najviše treba. Nije nimalo lako, međutim, moram ostati profesionalna. U tim trenucima toj ženi je najteže u životu. Na meni je da dodirom ruke, toplim nježnim glasom i pogledom osjeti da nije sama", kaže Sonja.
"Kad nastupe stresne situacije, mi ne smijemo pokazati da smo u strahu, moramo ostati hrabre i bistre glave, što bi se reklo. O našim postupcima i reakcijama u datom momentu ovise život i majke i djeteta. Stres proživljavamo kad dođemo kući, a u rađaonici moramo biti snažne. Svaka sekunda dok dijete ne zaplače čini se kao godina, a kad zaplače nema ljepšeg zvuka . Svaki porođaj proživljavam sto posto kao svoj, uvijek mi je kao da sama rađam, ali bez boli . Apsolutno svakoj trudnici i rodilji predana sam sto posto. To ženama puno znači i olakšava porođaj, a to znači biti uz nju cijelu noć u rađaonici, slušati otkucaje bebinog srca, disati s njom kroz svaki trud i tako sve do porođaja", tvrdi Jasna koja je majka 14-godišnjaka i 11-godišnjakinje, a njihovoj obitelji pripadaju i 2 udomljena psa.
Jasna i Sonja naglašavaju kako je dobro da rodilje na porođaju imaju pratnju, osobito supruga.
"Što se tiče muževa na porodu, podržavam ih u svakom pogledu. Smatram da bi ih trebalo biti više u rađaonici, da budu prisutni kad im se rađa dijete, no nisu svi tako hrabri.Rekla bih da na svaku desetu trudnicu dođe i jedan muž u pratnji, s tim da samo mali dio tih hrabrijih ostane do samog kraja. Bude tu svega, padanja u nesvijest, panike, smijeha, plača, straha… Suprug je velika podrška rodilji u rađaoni, potrebno je da mladi bračni par podjeli i taj intimni trenutak u životu, da i otac osjeti čaroliju onog trenutka kad se rodi dijete i kad prvi put zaplače", kazala je Jasna koja je priznala kako nije oduvijek maštala o tome da će jednog dana postati primalja, ali se s 14 godina zaljubila u tu ideju, a ljubav je ostala do dan danas.
Bol je sastavni dio porođaja i treba je prihvatiti
Iza Sonje i Jasne nebrojivo je mnogo porođaja, iskustvo koje su stekle tijekom godina vrijedi zlata - baš kao i njihovi savjeti za trudnice koje će uskoro dočekati svoj veliki dan.
"Savjetujem ženama koje će prvi put roditi da prođu trudnički tečaj ako je to moguće. Sada postoje i online tečajevi za trudnice. Na tim tečajevima se može puno naučiti i pripremiti psihički i fizički kako za čin poroda, tako i za majčinstvo. Drugi savjet je da se ne boje porođaja, nego da mu se vesele. Jest da boli, a svi se bojimo boli, ali to se sve iza porođaja zaboravi, to su slatke boli", kaže Drnišanka Jasna koja je prije posla u bolnici radila u domu zdravlja.
"Trudnicama koje će uskoro roditi poručujem da vjeruju u svoje tijelo. U trenucima kada se počnu lomiti i misliti da neće moći izdržati poručujem da vjeruju u sebe. One to mogu. Znam da ih najviše plaši bol. Bol je sastavni dio poroda. Treba je prihvatiti. Naše tijelo sposobno je nositi se s takvom boli. Disanje neće smanjiti bol, no žena će se fokusirati na pravilno disanje i time omogućiti dodatnu oksigenaciju ploda. Sloboda kretanja odnosno mijenjanje položaja tijekom porođaja pridonijet će vremenskom skraćivanju porođaja. Ako se žena odluči za farmakološko ublažavanje boli - i to je dobro. Ona sama zna što je za nju najbolje i kako se nositi sama sa sobom u tim trenucima", pojašnjava Sonja i dodaje kako bi svaka primalja voljela da žene koje kroče u rodilište znaju da će ona i njezine kolegice učiniti sve kako bi joj porođaj bio pozitivno iskustvo.
Žene koje su pomogle poroditi i dječica koje su one prve držale u rukama ostat će zauvijek dio njihova života. I po tome je ovaj posao jedan od najposebnijih - bolje rečeno, posao primalje nikako nije samo posao.
"Biti primalja je poziv koji se živi 24 sata i ne bih ga nikad mijenjala. Da živim svoj poziv dodatno govori i to što me žene nakon odlaska iz rodilišta potraže na društvenim mrežama i na taj način ostajemo u kontaktu. Šalju mi fotografije dječice i njihov napredak. Posebno me se sjete uoči proslave prvog rođendana. Iako ja kažem da nisam napravila ništa tako važno, ipak im taj trenutak rađanja ostaje za cijeli život. Ja kao primalja dio sam tog trenutka i to je najljepše u mom profesionalnom i privatnom život", zaključila je Sonja, a slično će reći i njezina kolegica Jasna iz Dalmacije.
"S mnogim sam pacijenticama ostala u kontaktu, s nekima postala i prijateljica za cijeli život. Gledam tu djecu kako rastu pa se šalimo da su to i moja djeca."