Martina Sokač, savjetnica za odgoj: 'Dijete ne treba roditelja koji će ukloniti sve teške emocije'

Svake se godine 1. lipnja obilježava Svjetski dan roditelja. Ovaj datum, koji su Ujedinjeni narodi proglasili 2012., podsjeća na važnost roditeljske uloge i obitelji. Istovremeno, prvog se lipnja obilježava i Međunarodni dan djeteta, dan kada se podsjeća da su djeca naša budućnost, s naglaskom na važnost ostvarivanja dječjih prava, jer jedino što djeca zaista moraju dok su mala, je biti - djeca. 

Prema tome, današnji dan je idealan za razgovor o vrlo važnoj temi: emocijama djece. Svatko tko ima djecu zna da je roditeljstvo istodobno jedno od najljepših i najzahtjevnijih životnih iskustava; ispunjeno trenucima smijeha, ali i suzama, sumnjama i pitanjima na koja često nema jednostavnih odgovora. Upravo iz tog svakodnevnog vrtloga emocija nastao je priručnik "Kroz suze i smijeh" autorice Martine Sokač. Priručnik je namijenjen roditeljima koji žele bolje razumjeti svoju djecu, ali i sebe u roditeljskoj ulozi. Autorica je odgojiteljica, savjetnica za odgoj i edukatorica pozitivne discipline s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom i roditeljima, a u svom priručniku kroz praktične savjete i stvarne životne situacije pomaže obiteljima graditi odnose temeljene na razumijevanju, suradnji i međusobnom poštovanju.

O tome s kakvim se izazovima roditelji danas najčešće susreću te kako pronaći ravnotežu između granica i podrške, za Žena.hr smo razgovarali s Martinom Sokač.

Privatna arhiva

U svom priručniku ''Kroz suze i smijeh'' obrađujete emocije kod djece i kako se s njima nositi, odnosno, kako njih naučiti da se nose s njima. Koji je najvažniji savjet koji biste izvukli iz svog priručnika?

Najvažnija poruka cijelog ovog priručnika, za koji iskreno vjerujem da može biti velika podrška roditeljima, jest da se roditelji prestanu bojati dječjih emocija. Danas, u moru informacija koje nas svakodnevno okružuju, roditelji stalno slušaju: „Važno je validirati emocije.“„Pazite na dječje emocije.“ „Nemojte traumatizirati dijete.“ I sve je to važno. Ali negdje putem dogodilo se nešto drugo: roditelji su počeli razvijati strah od dječjih emocija. Strah od dječje tuge. Strah od ljutnje. Strah od frustracije. Strah od plača. Strah da će pogriješiti ako dijete osjeti nešto neugodno. I zato se današnji roditelji često pretjerano trude stalno razveseliti dijete, zaštititi ih od svake neugode i učiniti da svaka teška situacija prođe bez suza, ljutnje ili razočaranja. Ali emocije nisu problem. Emocije nisu znak da radimo nešto pogrešno. One su normalan dio života i razvoja. Dijete ne treba roditelja koji će ukloniti sve teške emocije. Treba roditelja koji će ostati miran i siguran dok dijete kroz te emocije prolazi. Jer cilj nije odgojiti dijete koje nikada neće biti tužno, ljuto ili frustrirano. Cilj je odgojiti dijete koje će naučiti da emocije može podnijeti, da kroz njih može proći, i da u njima nije samo. I upravo zato ovaj priručnik nije vodič kako „spriječiti“ emocije, nego kako uz emocije ostati povezan, siguran i dovoljno dobar roditelj.

Kada treba početi učiti djecu o emocijama? Na koji način?

Roditelji najčešće počnu razgovarati o emocijama tek kada je dijete usred ljutnje, tuge ili bijesa. Tada pokušavamo objašnjavati, smirivati i tražiti rješenja, ali upravo tada dječji mozak često nije spreman za učenje i razumijevanje. O emocijama trebamo razgovarati onda kada je dijete dobro,kada se osjeća sigurno i od najranije dobi na djetetu primjeren način. Zato sam u priručniku podijelila mnogo konkretnih ideja i alata za rad s djecom različite dobi - od najmlađih do predškolske djece - kako bi emocije postale tema o kojoj se razgovara svakodnevno, prirodno i bez straha.

Jedan savjet koji bih posebno izdvojila jest da s djecom ponekad o emocijama razgovaramo neizravno. Primjerice, kroz priču „što bi ti napravio da se to dogodilo meni ili nekom drugom djetetu“. Na taj način dijete se ne osjeća prozvano ili posramljeno zbog svog ponašanja, nego puno otvorenije sudjeluje u razgovoru, sluša i promišlja o emocijama i reakcijama. Jer djeca ne uče emocije samo kroz objašnjenja. Uče ih kroz siguran odnos, razgovor i iskustvo da su sve emocije dopuštene, čak i onda kada neka ponašanja nisu.

Privatna arhiva

Većina roditelja susreće se s tantrumima. Što su oni? Mogu li se spriječiti? Što je najbolje učiniti tijekom tantruma?

Vjerujem da se gotovo svaki roditelj susretne s tantrumima, posebno u periodu ranog djetinjstva. Tantrum je stanje u kojem dijete preplavi snažna emocija ljutnje. Ljutnja nosi ogroman val energije i malo dijete u tim trenucima jednostavno nema kapacitet samo se vratiti u mirno stanje. Zato smo tantrumima posvetili važan dio ovog priručnika. Najvažnije što roditelji trebaju razumjeti jest da dijete u trenutku tantruma ne može samo sebe izregulirati. Dijete do druge ili treće godine treba odraslu osobu koja će biti njegov koregulator, netko tko će ostati miran, pomoći mu da se smiri i vratiti ga u osjećaj sigurnosti. Mnogi roditelji boje se da će, ako u tim trenucima zagrle dijete, uzmu ga u krilo ili ga pokušaju smiriti povezivanjem, time „odobravati“ takvo ponašanje. Još uvijek postoji stigma da su tantrumi znak razmaženosti ili lošeg odgoja. Ali smirivati dijete ne znači odobravati ponašanje. To znači pomagati djetetu da se vrati sebi. Tek kada se dijete smiri, može razumjeti granice, učiti i surađivati. Zato nakon smirivanja jasno postavljamo granicu što može, a što ne može.

Važno je razumjeti i da nijedna emocija nije „loša“. Sve emocije imaju svoju svrhu. Kada se dijete prestraši, instinktivno ćemo ga zagrliti i pomoći mu da se osjeti sigurno. Isto tako trebamo gledati i na ljutnju, ne kao na neprijatelja, nego kao na emociju kroz koju dijete treba našu pomoć i vodstvo.

Možete li nam dati neki savjet, vježbu, kako da se dijete smiri odnosno "izvuče" iz preplavljenosti?

Kod tantruma roditelji često imaju potrebu odmah reagirati, objašnjavati, postavljati pitanja ili pokušati zaustaviti emociju. No ono što je važno razumjeti jest da dijete u tim trenucima najprije treba prostor da iz sebe izbaci najveći val emocije. U prvih nekoliko sekundi ili minuta često je dovoljno samo biti uz dijete i dopustiti da kroz plač, vikanje ili snažne tjelesne reakcije izbaci taj početni naboj ljutnje. Naravno, pritom pazimo da dijete ne ozlijedi sebe, druge ili uništava stvari. Nakon što prođe taj prvi val emocije, pokušavamo ponovno uspostaviti kontakt.

Ono što često govorim roditeljima jest da ne postoji univerzalan recept koji jednako djeluje na svako dijete. Neka će djeca poželjeti zagrljaj i tjelesnu blizinu. Nekima će trebati malo prostora prije nego što dopuste da im se približimo. Nekoj djeci odgovarat će da ih primimo u čvrst, siguran zagrljaj koji im daje osjećaj oslonca i sigurnosti. Drugoj će više odgovarati da samo mirno sjedimo pokraj njih i čekamo da budu spremna za kontakt. Zato je važno promatrati svoje dijete i upoznati njegov način regulacije emocija. Naš cilj nije što prije zaustaviti emociju, nego pomoći djetetu da kroz nju prođe. Prvo ostajemo uz njega dok izbacuje najveći naboj emocije, a zatim se pokušavamo povezati. Kroz zagrljaj, blizinu, miran glas ili jednostavnu prisutnost pokazujemo mu da nije samo. Ponekad će trebati nekoliko pokušaja da otkrijete što najbolje djeluje kod vašeg djeteta. No ono što je najvažnije jest da slijedimo dijete, ostanemo smireni i budemo sigurna luka kojoj se može vratiti kada ga emocije preplave.

Što mislite o preusmjeravanju pažnje kod djece - kada je to dobar trik, a kada nije dobro posezati za njime?

Preusmjeravanje pažnje može biti korisna metoda, osobito kod mlađe djece, kada želimo djetetu pomoći da se usmjeri na nešto drugo ili mu ponuditi prihvatljivu alternativu. Kod male djece ono često može spriječiti nepotrebnu eskalaciju situacije. Međutim, važno je biti oprezan s pretjeranim korištenjem preusmjeravanja.

Problem nastaje kada roditelj neprestano preusmjerava pažnju samo zato da izbjegne reći djetetu „ne“, postaviti granicu ili dopustiti djetetu da doživi frustraciju. Tada preusmjeravanje više ne služi kao pomoć djetetu, nego kao način da izbjegnemo neugodu koju granice i dječje emocije često donose. Ponekad je sasvim u redu ponuditi alternativu, usmjeriti pažnju na nešto drugo ili pomoći djetetu da pričeka. Ali jednako je važno da dijete čuje jasnu i mirnu poruku: „To ne može.“ „To sada nije moguće.“ „Znam da to želiš, ali moj odgovor je ne.“

Frustracija nije nešto od čega trebamo štititi dijete pod svaku cijenu. Upravo kroz male svakodnevne frustracije dijete postupno razvija strpljenje, toleranciju na neugodne osjećaje i sposobnost prihvaćanja granica. Zato preusmjeravanje može biti koristan alat, ali ne smije zamijeniti jasno postavljene granice. Dijete treba i jedno i drugo - podršku kada mu je teško, ali i odraslu osobu koja će mirno i sigurno reći što može, a što ne može.

Koji savjet ste čuli, a da ga nikad ne biste savjetovali nikome?

Jedan savjet koji nikako ne bih dala roditeljima jest da ignoriraju dijete kada proživljava snažne emocije poput ljutnje, bijesa, tuge ili frustracije. Kada dijete preplavi emocija, ignoriranje nije učenje samostalnosti. U tim trenucima dijete to često doživljava kao napuštanje. Poruka koju može primiti nije: „Nauči se smiriti“, nego: „Sam si sa svojim teškim osjećajima.“

Ponekad se roditeljima savjetuje da napuste prostoriju, okrenu se i ne obraćaju pažnju na dijete kako bi ono prestalo s ponašanjem. Međutim, kada govorimo o snažnim emocijama, važno je razlikovati postavljanje granice od emocionalnog napuštanja. Razmislimo na trenutak: kada bi se dijete prestrašilo, palo i ozlijedilo se ili doživjelo nešto što ga je jako uznemirilo, većina roditelja instinktivno bi mu prišla, zagrlila ga i pružila podršku. Zašto bismo onda drugačije postupali kada je riječ o emocionalnoj boli? Djeca u trenucima preplavljenosti ne trebaju osjećaj usamljenosti i napuštenosti. Trebaju odraslu osobu koja će ostati uz njih, biti mirna i sigurna te im pomoći da prođu kroz ono što osjećaju. To ne znači da odobravamo svako ponašanje. Granice i dalje postoje. Možemo zaustaviti udaranje, bacanje stvari ili drugo neprihvatljivo ponašanje, ali pritom ne moramo napustiti dijete. Poruka koju želimo poslati je: „Ne mogu ti dopustiti to ponašanje, ali neću te ostaviti samog s tvojim emocijama.“

Upravo kroz takva iskustva djeca uče da su sve emocije dopuštene, da ih mogu podnijeti i da u teškim trenucima imaju nekoga tko će im pomoći da ponovno pronađu mir.

Privatna arhiva

Koji su najčešći izazovi roditeljstva s kojima se susrećete u svom radu?

Mislim da se danas dogodio jedan zanimljiv paradoks. Roditelji su više educirani nego ikada prije. Čitaju knjige, slušaju podcaste, prate stručnjake i zaista žele biti najbolji mogući roditelji svojoj djeci. Ali upravo su u toj golemoj količini informacija mnogi pomalo izgubili povjerenje u sebe i svoju roditeljsku intuiciju. Sa svih strana slušaju koliko je važno povezati se s djetetom, validirati njegove emocije, razumjeti njegove potrebe i biti emocionalno dostupni. Sve su to vrijedne poruke. No ponekad ih roditelji počnu tumačiti kao obvezu da dijete mora biti zadovoljno gotovo cijelo vrijeme. I tu nastaje problem. Roditelji se počnu pretjerano truditi da dijete ne bude tužno, da ne bude frustrirano, da se ne ljuti i da ne doživi razočaranje. Kao da je sreća postala cilj, a svaka neugodna emocija znak da nešto nije u redu. Ali život ne funkcionira tako. Djeci ne trebaju samo sretni trenuci. Potrebni su im i trenuci ljutnje, frustracije, tuge, razočaranja i neuspjeha. Upravo kroz ta iskustva uče kako se nositi sa životom, graditi otpornost i vjerovati sebi. Najveći izazov današnjeg roditeljstva možda nije kako usrećiti dijete, nego kako ostati miran kada dijete nije sretno. Jer dijete ne treba roditelja koji će ukloniti svaku neugodnu emociju. Treba roditelja koji će ostati uz njega dok te emocije prolazi. Ne treba mu savršen roditelj koji će ga stalno usrećivati. Treba mu siguran roditelj koji će mu pokazati: „Ne mogu ti obećati da ćeš uvijek biti sretan. Ali mogu ti obećati da nećeš biti sam kada ti bude teško.“ I upravo je taj osjećaj sigurnosti jedan od najvećih darova koje možemo dati svojoj djeci.

Što mislite, koji je najzahtjevniji dio modernog roditeljstva?

Najveći izazov modernog roditeljstva upravo je pronaći zdravu ravnotežu između razumijevanja djeteta i postavljanja jasnih granica. Danas puno više znamo o dječjem razvoju nego prije. Razumijemo emocije, razvojne faze, potrebe i izazove s kojima se djeca susreću. To je velika vrijednost i korak naprijed u odgoju. Međutim, ponekad smo otišli toliko daleko u razumijevanje djeteta da smo zaboravili na drugu jednako važnu stranu roditeljstva - vodstvo. Roditeljstvo nije samo razumjeti zašto dijete nešto radi. Roditeljstvo je i biti u stanju reći: „Razumijem zašto ti je teško.“ „Razumijem što osjećaš.“ „I dalje ne može.“

Upravo tu nastaje najveća teškoća današnjih roditelja. Mnogi roditelji vide svaku dječju frustraciju kao problem koji treba riješiti, svaku snažnu emociju kao nešto što treba spriječiti, a svako izazovno ponašanje kao znak da s djetetom nešto nije u redu.

Djeca vrlo brzo dobivaju različite etikete - zahtjevno dijete, osjetljivo dijete, teško dijete, hiperaktivno dijete. Naravno da postoje djeca s određenim teškoćama i izazovima kojima je potrebna stručna podrška. No u velikom broju situacija problem nije u djetetu, nego u tome što odrasli nisu sigurni kako postaviti granicu i ostati dosljedni kada dijete reagira ljutnjom, tugom ili frustracijom.

Djeca trebaju razumijevanje. Ali trebaju i granice. Trebaju roditelja koji razumije njihove emocije, ali se ne boji njihovih emocija. Roditelja koji vidi njihove potrebe, ali ne zaboravlja svoje. Roditelja koji može ostati miran i siguran čak i kada je dijete ljuto na njega. Zdravo roditeljstvo ne nalazi se ni u strogosti ni u popustljivosti. Nalazi se upravo u tom balansu između povezanosti i vodstva. Upravo zato posljednjih godina jako puno radim s roditeljima kroz individualne konzultacije. Iznova vidim isti obrazac - roditelji ne trebaju još informacija o dječjem razvoju. Njima najčešće nedostaje sigurnost u sebe, sigurnost da mogu postaviti granicu bez osjećaja krivnje i ostati povezani sa svojim djetetom čak i kada ono nije zadovoljno njihovom odlukom.

Zbog toga pokrećem i novi program „Izgradi zdravi roditeljski autoritet“. Program je nastao upravo iz stvarnih pitanja i izazova roditelja s kojima svakodnevno radim. Njegov cilj nije naučiti roditelje kako biti stroži prema djeci, nego kako ponovno pronaći svoje mjesto vođe u obitelji - mirno, sigurno, povezano i s puno poštovanja prema djetetu.

Kako biste nam predstavili svoj priručnik, odnosno, zašto bi ga, po Vašem mišljenju, bilo dobro imati?

Ono što posebno volim kod ovog priručnika jest to što je pisan za roditelje. U njemu ćete pronaći samo onoliko teorije koliko je potrebno da razumijete što se događa u dječjem svijetu, ali najveći dio sadržaja čine konkretni, jednostavni i svakodnevni primjeri koje roditelji mogu odmah primijeniti. Jer kada je dijete ljuto, tužno, frustrirano ili kada postavlja izazove pred nas, roditeljima često ne treba još jedna stručna definicija. Treba im odgovor na pitanje: "Što sada mogu napraviti?" "Što mogu reći?" "Kako mogu pomoći svom djetetu, a istovremeno ostati dosljedan?" Upravo zato priručnik obiluje konkretnim situacijama, prijedlozima razgovora, aktivnostima i praktičnim alatima koji roditeljima pomažu da bolje razumiju dječje emocije, ali i da se njih ne boje. Pomaže im ostati podrška djetetu, a istovremeno postaviti jasne granice na miran i poštujući način. Vjerujem da je upravo ta jednostavnost njegova najveća vrijednost.

Priručnik je nastajao iz više od 25 godina rada s djecom i roditeljima, ali i iz mog osobnog iskustva majke dvoje djece. Sve ono što sam godinama učila, promatrala i primjenjivala u praksi nastojala sam pretočiti u jednostavan, razumljiv i roditeljima blizak vodič. Volim ga opisati kao malog roditeljskog pomoćnika, svojevrsni "šalabahter" kojem se možete vratiti kada niste sigurni što napraviti, kada vas preplave sumnje ili kada vam treba podsjetnik da su dječje emocije normalan dio odrastanja, a da ne morate biti savršen roditelj da biste svom djetetu bili upravo ono što mu treba.