Da je zahtjevno, ali i plemenito zanimanje medicinske sestre njezin životni poziv, Katarina Kaljiković Belošević počela je naslućivati još kao djevojčica. Nažalost, bila je osjetljivog zdravstvenog stanja pa je u djetinjstvu često je boravila po bolnicama. Doduše, najprije je bila krenula drugim putem:
„Već u srednjoj ekonomskoj školi znala sam da sam pogriješila u odabiru i da zapravo želim u medicinu. Završetkom preddiplomskog studija sestrinstva 2017. godine zaposlila sam se u Kliničkoj bolnici Merkur, na odjel nefrologije. U međuvremenu završila sam diplomski studij i postala magistra sestrinstva, a uskoro ću steći i kompetencije nastavnika. Premještena sam u Jedinicu za osiguranje i unapređenje kvalitete zdravstvene zaštite“, pripovijeda ova 29-godišnja Siščanka koja s obitelji živi u selu Petrovec.
A da joj je medicina očito nekako suđena, Katarina je dobila potvrdu prije 10 godina – u trenutku kad se njezin život okrenuo naglavačke. Bilo je samo 19 godina kad se dogodilo nešto što ju je potpuno šokiralo:
„Sve je počelo 2012. godine u vrijeme polaganja državne mature. Jednu sam večer prošla rukom po vratu i na lijevoj strani napipala kvrgu. Rekla sam roditeljima, mislili smo da mi se nešto upalilo ili je masno tkivo. Ipak smo otišli doktorici koja me poslala na biopsiju. Nakon nekog vremena, nalazi su pokazali da se radi o raku - Hodgkinovom limfomu. Uputili smo se u KB Merkur u Zagreb na odjel hematologije. Koliko je dijagnoza ozbiljna shvatila sam tek kada je doktorica rekla da krećem na kemoterapije. Zapravo nismo bili ni svjesni što se zapravo događa – da imam ono što se događa drugima, o čemu nikad nismo ni pomišljali da bi nas moglo zadesiti“, prisjeća se ova mlada majka i supruga.
Slijedile su kemoterapije, a iako joj se kosa prorijedila, sve je podnosila prilično dobro:
„Tko me nije znao možda ne bi ni primijetio moje stanje. Tjedan dana mi je bilo loše, povraćala sam, bilo mi je mučno… Dok bi mi tjedan prije kemoterapije bilo dobro. Družila sam se i zabavljala s prijateljima kada sam mogla. S njima sam zaboravila na stvarnost. Nakon terapije, PET/CT u 2. mjesecu pokazao je da se tumor povukao“, kaže Katarina koja u slobodno vrijeme pjeva u crkvenom zboru, hekla i izrađuje dekoracije, a predsjednica je i kulturno umjetničkog društva „Poculica“ Letovanić.
Iako se činilo da je ova ružna epizoda u njezinom životu ovime završena, nažalost, za Katarinu i njezinu obitelj slijedio je novi šok:
„Kako sam se zbog straha znala dirati po vratu, u 7. mi se mjesecu učinilo kako je kvržica možda malo veća. Nisam željela vjerovati u to, smatrala sam da sam si sigurno umislila. Došao je dan kontrole u 9. mjesecu. Nakon dijagnostičkih postupaka ustanovilo se da si nisam umislila. Ipak je bila istina… tumor se vratio. Tada je situacija bila drugačija, prognoza je bila puno gora. Vratio se na istom mjestu na vratu i proširio u medijastinum. Ne mogu vam opisati trenutak kada sam saznala. Hodajući iz bolnice doslovno nisam osjećala tlo pod nogama. Riječi doktorice da nemamo vremena za ništa osim boriti se stalno su mi prolazile kroz glavu. Nisam mogla vjerovati, fizički sam se tako dobro osjećala i najednom mi kažu takvu dijagnozu. Osjećala sam veliki strah i nemoć. Plakala sam i nisam se mogla smiriti. Mislila sam da ću umrijeti… Bilo mi je 20 godina. Još nisam ni počela živjeti, a već je gotovo? Nikada neću završiti fakultet, raditi, udati se, imati djecu… živjeti! Kao nikada do tada osjetila sam veliku snagu. Željela sam život! Rekli su mi da sada moram misliti na sebe i krenula sam. Ispred mene su bile agresivne kemoterapije svaka tri tjedna po tri dana hospitalizacije. Ovog puta, kosa mi je skroz otpala što me pogodilo iako to nisam pokazivala. Ugradili su mi port kateter, a drugim izvadili matične stanice. Bila sam u sterilnim jedinicama gdje sam primala udarne kemoterapije. Nije ugodno biti zatvoren u četiri zida i viđati samo medicinsko osoblje i roditelje s maskama te zaštitnoj odjeći. Ponekad sam se osjećala kao zatvorenik, jer sam 24 sata bila priključena na infuziju. Koliko god sam pokušavala ostati pozitivna, bilo je trenutaka straha i plača. Kao i do tada, sobu sam si uredila heklanim cvjetićima po kojima me sve osoblje znalo. Nakon vraćenih matičnih stanica i najtežih dana u mom životu došao je i taj da idem doma. Bila sam presretna. Ispred mene je još bila radioterapija na KBC-u Rebro“, prepričava ova medicinska sestra, članica grupe podrške SuperCure protiv leukemije i limfoma.
Naravno, sve ovo bilo bi joj nemoguće proći samoj. Srećom, imala je najbolju moguću podršku na svakom koraku svog liječenja:
„Vjerujem da ništa ne bi uspjela bez brižnih medicinskih sestara, doktorica, prijatelja te naravno mojih roditelja. Razmišljala sam kako sam jedinica, da koliko mi god bilo teško zbog njih se moram boriti. Nisam htjela ni zamišljati kako bi im bilo da me nema. Bili su stalno uz mene. Pravili se jaki iako znam da im je srce pucalo. Moji roditelji, mama Željkica i tata Nenad, su bili moja najveća snaga i motivacija. Kako nisam imala kose, javnost je bila upoznata s ozbiljnošću moga stanja. Većini je bilo žao i slali su mi poruke podrške koje su mi puno značile. No i u teškim trenucima ima ljudi koji jednostavno ne shvaćaju, što je zapravo jako tužno, a mi smo bili slabi da bi im objašnjavali stanje u kojem sam se nalazila i koliko je važno pridržavati se nekih pravila. Toliko važno da mi o njima ovisi život. Zahvalila bi se svima koji su se molili i bili uz mene u mojim najtežim danima“, poručuje ova medicinska sestra.
Upravo ovo mučno iskustvo pomoglo joj je da sagleda i drugu perspektivu – onu samih pacijenata. Tako je najbolje mogla znati kako se zaista osjećaju ljudi kojima pomaže i o kojima brine kao medicinska sestra. Katarina je doslovno ušla u 'tuđe cipele':
„Kako sam tek upisala preddiplomski studij sestrinstva koji sam tada morala zamrznuti na dvije godine zbog liječenja, stalno sam razmišljala: sada ležim u krevetu kao pacijent ali za godinu dvije ću doći ovdje na praksu! To mi je davalo snagu i to se dogodilo! Ne mogu vam opisati koliko sam bila ponosna na sebe kada sam obukla uniformu i došla na odjel hematologije na praksu. Pacijenti su me odmah zavoljeli jer sam tada ja njima davala nadu sa svojom pričom“, otkriva Katarina koja sa suprugom Dominikom nedavno dobila prvo dijete, sinčića Roka.
Osim što je Katarina postala uzor i izvor snage pacijentima koji prolaze istim putem poput njenog, inspiracija je i svima ostalima. Umjesto na bolest i patnju fokusirala se na svoje ciljeve i životne želje, a to je ono što joj je i u najtežim danima pomagalo da 'gura' dalje:
„Danas vam sve ovo pišem zdrava, naravno uz koju nuspojavu liječenja, ali zdrava iz topline svoga doma. Završila sam magisterij, udala se i ono najvažnije od svega postala sam mama. Prije 5 mjeseci, nakon 7 godina remisije rodila sam zdravog dječaka. Hvala Bogu! Čuda zaista postoje, vjerujte u njih! Osobi koja se suočila s malignom bolesti ili nekim drugim problemom poručila bi da koliko god bilo teško, ostanite pozitivni i vjerujte. Razmislite o svojim željama i neka vam one budu snaga. Borite se i ne predajte pa makar mislili da je kraj, ja sam živi dokaz. Možda nisam proživjela mladost kao moji vršnjaci, no sviđa mi se osoba koja sam danas. Mane naravno svatko ima, no svaki dan učimo. Ne znam kakav bi život imala da se sve navedeno nije dogodilo, no mogu reći da sam na ovome zahvalna. Bolest je ojačala moju vjeru i dala mi snagu za svaki novi dan“, zaključila je ova hrabra mlada žena kojoj je njezina nevjerojatna životna priča pomogla da postane bolja medicinska sestra, ali i neusporedivo snažnija osoba.