Često slušamo o tome kako je pronaći cilj u životu važno i kako svako od nas ima neku svrhu. Ponekad nam je taj cilj jasan od malih nogu, a nekada nam sasvim slučajno dođe u trenutku kada se najmanje nadamo. Joan Benoit Samuelson jedna je od najinspirativnijih atletičarki svih vremena i upravo je ona primjer da nekada cilj i svrha mogu doći u trenutku kada se najmanje nadamo, pa čak i iz teške situacije.
Benoit se nije od malih nogu pripremala kako bi bila atletičarka. Trčati je započela kako bi se oporavila od skijaške ozljede te tada nije niti sanjala o životu koji je bio pred njom. Atletikom se nakon toga ozbiljnije počela baviti za vrijeme školovanja, a izvrsni rezultati osigurali su joj stipendiju na sveučilištu u Sjevernoj Karolini.
Njezina iznimna upornost i talent isplatili su se još za vrijeme studiranja i već je 1979. postavila američki rekord u ženskoj kategoriji maratona. Nekoliko godina kasnije, ponovno je oborila vlastiti rekord i 'skratila' ga za čak dvije minute. Uspjehe je nizala jedan za drugim, no onda se dogodila naizgled katastrofalna situacija. Joan je na treningu povrijedila koljeno i morala je na hitnu operaciju. No na čuđenje svih, pa i same Joan, atletičarka je samo 17 dana nakon operacije ponovno trčala maraton i pobijedila. Ovoga puta radilo se o iznimno važnoj utrci.
Naime, Joan je pobijedila utrku koja je bila odlučujuća za njezin plasman na Olimpijske igre 1984., koje su tada po prvi puta dopustile ženama da se natječu u ovoj kategoriji kojim su do tada dominirali muškarci. Tri mjeseca nakon utrke, Benoit se natjecala na Olimpijskim igrama i pobijedila sve ostale natjecateljice i tako postala prva nositeljica ove medalje.
No osim olimpijskih uspjeha, Joan je posebno bila ponosna na rekord koji je postavila 1979. godine. Upravo je taj rekord stajao nepobijeđen sve do 2003. godine kada ga je oborila Amerikanka Deena Kastor. Kasnije je Benoit sve više podlijegala ozbiljnim ozljedama koje su ju sprječavale da se natječe na većim natjecanjima, no niti to nije zaustavilo upornu trkačicu.
Joan je 2008. godine pokazala da je i u 50-ima jednako uspješna te da ne planira uskoro stati. Ponovno je trčala utrku za kvalifikaciju na Olimpijske igre, a čak 30 godina nakon što je postavila američki rekord, Joan se ponovno natjecala na istom maratonu u Bostonu kao i tada te zadivila sve prisutne. U 55-oj godini života, atletičarka je pobijedila ostale trkačice u svojoj dobnoj kategoriji i još jednom pokazala da nikada neće odustati.
Danas je Joan u svojim 60-ima, a odustati od atletike ne planira. Oduvijek je bila pomalo drugačija u svojim metodama pripreme za utrku. Rijetko je vježbala s ostalim trkačicama i uglavnom je vrijeme provodila trčeći u prirodi. Posebno joj je bilo zanimljivo trčati uz automobile i stizati na odredište prije njih. Motivaciju nije tražila u tuđim pričama, nego je sama smišljala svoje ciljeve i priče o tome kako će do njih doći.
Tajna njezinog uspjeha i vitalnosti čak i u 60-ima je konstantna težnja da bude u pokretu. Tako Joan danas osim trčanja ide i na plivanje, vožnju kajakom ili biciklom, a u zimskim mjesecima se i dalje rado skija. Čak i kada je doma i ne bavi se sportom, Benoit rijetko miruje. U slobodno vrijeme vrtlari, ali i piše knjige. Čak je i za vrijeme svoje trkačke karijere Joan radila nekoliko poslova. U svemu tome je našla vremena i za majčinstvo te je sa suprugom Scottom Samuelsonom dobila dvoje djece.
Izdala je dvije knjige kojima filozofiju trčanja želi približiti novim naraštajima, a kroz razna mentorstva i filantropska djela nastoji pomoći onima koji su odlučili pratiti isti put koji je ona postavila. Benoit je definitivno jedan od najinspirativnijih primjera uporne i odlučne žene koja pomiče svoje granice i u tome uživa. I sama je napomenula kako će trenutak kada odluči stati njezino tijelo jednostavno odustati i zato želi iskoristiti život u potpunosti.
Upravo je to poruka koju možemo naučiti od Joan, jedne od najinspirativnijih sportašica na svijetu.