Ako ijedna sportska aktivnost u posljednje vrijeme dobiva na popularnosti onda je to trčanje. A zašto i ne bi kad ima toliko zdravstvenih (i psihičkih) koristi za naše tijelo? Jer tijelo je definitivno nešto što moramo čuvati kako bismo što dulje živjeli sretno i bezbolno.
Stvarno imam veliki respekt prema osobama koje trče. Ja se uspušem nakon što potrčim i samo stotinjak metara (i to samo ako me neki divlji pas ganja). No kada kod pričam s osobama koje trče vidim strast prema ovom sportu koja je zaista zavidna. Ima nečeg u trčanju što ljude koji se time bave totalno opčini. Zato sam u želji da otkrijem tajne ljubavi prema trčanju odlučila i napraviti intervju s jednom rekreativnom trkačicom.
Ona se zove Dijana Knežević. Tridesetsedmogodišnja konzultantica u industriji istraživanja tržišta inače je iz Rijeke, ali zadnjih 10 godina živi u Zagrebu. Trčanjem se počela baviti 2013. godine kroz školu trčanja; danas trenira u atletskom klubu Forca. Njeni funkcionalni treninzi pak su u rukama drage trenerice Dalie u Orlandofit Fitness centru.
Kako i kada ste se počeli baviti trčanjem?
- Sport je oduvijek bio u nekoj mjeri dio mog života, pa tako i trčanje. Međutim, aktivnije se bavim trčanjem već 4 godine, nakon što sam na Savskom nasipu opazila nešto što je zapravo vrlo neobično za jedan individualni sport – grupu ljudi koja se našla u isto vrijeme, na istom mjestu...i trči. Pomislila sam kako bi me nešto takvo moglo motivirati na redovito treniranje.
Što vas je najviše privuklo ovoj aktivnosti?
- Volim individualne sportove u kojima si sam sebi izazivač, protivnik i suigrač, u kojima rastežeš i testiraš svoje mogućnosti, osjetiš progres iz tjedna u tjedan. Pri tome se nalaziš vani, na zraku, rasterećen od bilo kakve tehnologije. I još k tome se da i nešto smršaviti, učvrstiti. Sasvim dovoljno argumenata za početi se baviti trčanjem!
Otkrijte nam nešto više o svojoj trkaćoj rutini... Gdje trčite, koliko daleko i koliko često?
- Najčešće trčim na Savskom nasipu, Jarunu ili u Maksimiru. Međutim, kada se pripremam za polumaraton ili maraton, ruta se produžiti kroz čitav grad i povezati sve tri lokacije. Obično trčim 3 puta tjedno – dva puta su u pitanju kraći treninzi između 40-60 minuta, a jednom „dužinski“ trening koji zna potrajati i do 2 sata. Posljednje 3,5 godine trčim u atletskom klubu Forca, uz stručno vodstvo trenera koji nam na tjednoj bazi priprema plan treniranja koji nam omogućuje konstantni napredak u smislu brzine i količini prevaljenih kilometara. Svima koji se bore s motivacijom, preporučila bih ovaj vid treniranja.
Koji je najveći izazov s kojim ste se suočili prilikom bavljenja ovom aktivnošću?
Nakon što se stekne minimalna kondicija, da možete trčati pola sata u komadu, najveći izazivač postaje vaša vlastita glava koja te konstantno uvjerava da ti je teško, da ti to ne možeš i da te nitko ne progoni te da trebaš stati. Osobno me to stanje podsjeća na meditaciju kada pokušavate dosegnuti stanje bez misli, a jedino na što se mozak fokusira je intenzivno razmišljanje o tome kako ne bi trebali razmišljati. Redovitim treningom, uspjela sam opustiti tijelo za vrijeme trčanja, ugodno i mirno disati nakon čega kilometri više nisu predstavljali barijeru u glavi. Ono što je nekada bila živa borba i patnja postaje iskrena ugoda i opuštanje.
Koliko je važna tehnika trčanja za kvalitetno trčanje?
Iz perspektive rekreativne trkačice, rekla bih da je tehnika bitnija kako bi se spriječile ozljede prilikom treninga, ne toliko za značajno poboljšanje brzine. Primijetila sam da ljudi trče stilom koji im je najprirodniji i najlakši i isti princip i sama prakticiram. Postoje određeni 'trikovi' kao npr. pravilan rad ruku, manji koraci ako trčimo uzbrdo, duboko disanje iz trbuha, opuštena ramena itd. koji olakšavaju trčanje, balansiraju omjer uloženog i postignutog. Osim spomenutog, za kvalitetno trčanje jednako su važne i vježbe snage pa je preporučeno uključiti čučnjeve, trbušnjake, leđnjake i različite vježbe izdržaja. 'Orlando cross' moj je odabir funkcionalnog treninga koji doprinosi mišićnoj izdržljivosti koja mi je potrebna za trčanje.
Što je, po vama, najvažnije od opreme za trčanje?
- Kvalitetne tenisice su apsolutno na prvom mjestu. Taj komad opreme mora podnijeti ogroman broj doticaja s terenom. Unutar sat vremena, napravimo cca 15 tisuća koraka tj. udaraca o tlo kojeg tenisica amortizira. Udobnost tenisice je beskompromisna stavka za mene. Osim toga, lagana, prozračna odjeća koja ne zadržava znoj je vrlo bitna. Neupućeni često pretjeruju s količinom odjeće i vrstom materijala. Uvijek me zaprepaste ljudi koji na temperaturi od 15°C trče do grla zakopčani u zimskim jaknama i s vunenim kapama na glavi, zadihani, u predinfarktnom stanju. Svaka čast svakome na trudu, ali zašto otežavati tijelu da se slobodno kreće, diše i rješava znoja? Nadam se da ispod svega toga nisu još zamotani i u celofan. :) Kome ne bi prisjelo trčanje u takvim uvjetima i postalo najomraženiji oblik vježbanja? Za usporedbu, čim se temperatura popne iznad 12-14°C, sve što vam je potrebno su kratke hlače i kratka dry fit majica. U slučaju jakog sunca, korisna je šilterica, a u zimskom i/ili kišnom periodu, nepropusni šuškavac. Preporuka za dame – investirajte u kvalitetan sportski grudnjak koji vam daje dovoljno potpore, a opet ne steže pretjerano.
Jeste li sudjelovali i u nekim utrkama? I, kako ste se pripremali za njih?
- Natjecateljski okus trčanju dala sam svojom prvom utrkom od 5km nakon 3 mjeseca treniranja. Tada sam upoznala ženu koja je na istoj utrci trčala 16km i u nevjerici se pitala kako je to uopće moguće. Bila sam istinski zadivljena i pitala se hoću li i ja to ikada uspjeti savladati. 4 mjeseca nakon toga, istrčala sam svoj prvi polumaraton i od tada par puta godišnje sudjelujem na različitim utrkama. S obzirom na to da treniram u okviru atletskog kluba, na utrke često odlazimo grupno, u neku od okolnih zemalja. Prošle godine sam u Veroni istrčala i svoj prvi puni maraton na što sam iznimno ponosna. Nakon što sam već bila u fazi da mogu bez problema istrčati polumaraton, krenule su pripreme za tih zastrašujućih 42 kilometra. Investirala sam zapravo svega 3 mjeseca svog život u dodatnu pripremu. Rekla bih da nisam napravila ništa zahtjevnije od onoga što svaka mama svakodnevno radi – organizirala si vrijeme i svu logistiku kako bih trening uskladila s poslom, privatnim obavezama, prehranom i još uvijek stigla istrčati 25, 30 ili 35km.
Najekstremniji pothvat je bio buđenje u 4 ujutro, startanje u 4:30 kako bih do 8:30 odradila trening (prije jakog sunca) i do cca 9 sati stigla na posao. Da ne bi stekli krivi dojam, potrebno je svega 5-6 ovakvih dužinskih treninga kako bi bili spremni za istrčati maraton. Istrčati ga u određenom vremenu je drugi par rukava (ili tenisica). U svakom slučaju, beskrajno ispunjavajuće iskustvo.
Van klasičnih utrka, omiljena utrka mi je Wings for life u Zadru koja ima humanitarni karakter i na kojoj može sudjelovati baš svatko. Nevjerojatna je pozitivna energija koja se osjeti na toj utrci i njoj se posebno veselim svake godine.
Jeste li se ikada ozbiljnije ozlijedili prilikom trčanja i kako je izgledao oporavak?
- Moje iskustvo je da se ozljede dešavaju isključivo kada smo nestrpljivi te u želji za osjećajem uspjeha idemo izvan svojih mogućnosti, kada tijelu namećemo više nego na šta je spremno. U svojoj kratkoj trkačkoj karijeri imala sam samo jednu ozljedu tetive koljena i to je bilo kada sam, nakon kratke neaktivnosti poželjela nastaviti na istom tempu gdje sam i stala. Moje tijelo nije bilo spremno na to i došlo je do, na svu sreću, bezazlene upale koja je uz par sati fizikalne terapije jednostavno otklonjena. Od tada obavezno slušam svoje tijelo i idem korak po korak, u primjerenom tempu.
Što je, po vama, najvažnije za nekoga tko se počinje baviti trčanjem? Možda čak i u kasnijoj životnoj dobi...
- Upravo ovo što sam spomenula, da daju pravilnom trčanju šansu, ne brzaju i izbjegavaju prilike za ozljede. Kao i u većini stvari, tako i u trčanju napredak dolazi postepeno i to je jedini ispravni slijed. A osjećaj uspjeha i postignuća koji daje prvi kilometar pretrčan u komadu, prvih 5km, polumaraton ili maraton je izvanredan. Pozitivan fizički efekt niti ne treba posebno analizirati, a možda i najugodniji dio trčanja je činjenica da ćemo, ako ništa drugo, provesti dio dana u kakvoj-takvoj prirodi, izvan auta ili ureda.
Imate li možda i kakav savjet za osobe koje se trčanjem bave potpuno rekreativno, no željeli bi se tome i ozbiljnije posvetiti pa i sudjelovati u nekom maratonu ili utrci...
- Mislim da je najpraktičnije pridružiti se nekom atletskom klubu ili školi trčanja jer automatski dobivate strukturirani program treniranja čiji je cilj dovesti vas do polumaratona ili maratona. Čak i ako se ne možete prilagoditi terminima grupnog trčanja, možete dobiti program prilagođen vašim sposobnostima i trening odraditi kada vama to odgovara. U trčanju svakako vrijedi izreka 'Gdje postoji volja, postoji i način'. Vjerujem da se i na internetu mogu pronaći kvalitetni programi treniranja koji vas i individualno mogu pripremiti za neku utrku. Osobno mi je neusporedivo jednostavnije trenirati u grupi.
Kako se motivirate na trčanje/vježbanje u dane kada se osjećate pomalo lijeno ili umorno?
- Teško ili nikako. Mislim da je svakom rekreativcu teško ispregovarati sam sa sobom da se pokrenemo kada nam se to stvarno ne da. I ja koji put prespavam ili preskočim trening, pronalazeći kojekakve izgovore. Mislim da nije velika propast ako jednom preskočimo trening, bitno je samo da se lijenost ne zareda.
One dane kada se osjećam lijeno ili umorno, ali se ipak uspijem motivirati na trening, kritičan trenutak mi je zatvoriti laptop i izaći van. Ako se natjeram na taj korak, dalje je jednostavno i u pravilu tada odradim najbolji trening jer su mi očekivanja od takvog dana u startu vrlo niska.
Jeste li naučili nešto više o sebi kroz trčanje?
Da. Da nisam normalna. :) Donekle se šalim. Uzbudljivo je spoznati da imaš u sebi sposobnost za neke izvanstandardne poduhvate koji su zapravo oblik borbe protiv straha od nepoznatog, protiv ustajalosti i ograničenosti. Kao što kišu ili niske temperature više ne doživljavam nikakvom preprekom u trčanju, na isti način reagiram na probleme u životu koji to realno nisu.