Glumac od 0 do 24
U posjetu nam je ponovno došao uvijek rado viđen gost - sarajevski glumac Zijah A. Sokolović sa svojom kazališnom predstavom "a jednog glumca koji je čitav ansambl" - "Cabares Cabarei". U glumačke sposobnosti ovog "kralja monodrame" već se odavno ne sumnja, a njegova se gostovanja ne propuštaju. Za one koji su imali sreće ponovno su uživali u dva i pol sata osjećajnog vrtuljka koji ih je provozao od urnebesnog smijeha preko trenutne ljutnje (barem dijela ženske publike) do zgražanja i prepoznavanja nas samih kroz njegove riječi. I bio je stvarno onako dobar kako ga pamtimo. Još i bolji.
Danas ćete izvesti Cabares Cabarei, predstavu čija forma baš i nije uobičajena kod nas. O čemu se zapravo radi i kako je nastala?
Ovaj kabare je ustvari jedna potreba. Ovo je već 14. godina da se on izvodi i on je jedna potreba da ja kao glumac kroz formu kazališta dam neku vrstu razmišljanja vremena u kojem živimo i događaja koji su označili jedan velik dio našeg života. O tome govori ovaj kabare. Jedan velik dio našeg života je sigurno država, zato što smo živjeli u vrijeme raspada jedne organizacije sile, ako državu promatramo kao silu. A brak je opet druga vrsta institucije sile koja određuje neke naše vrijednosti, određuje način razmišljanja i koja nas na neki način ili oslobađa ili sputava. Ja sam kroz te dvije zakonske forme pokušao govoriti o vrijednostima koje se uspostavljaju iz osobnog odnosa, a i iz odnosa te sile u kojoj živimo.
U životu se samo nijanse mijenjaju
Rekli ste da je ovo četrnaesta godina kako po prostorima bivše Jugoslavije a i dalje izvodite ovu predstavu. Je li došlo do zasićenja njome? Četrnaest godina je dugo razdoblje za jednu predstavu.
Kad gledate iz ugla umjetnosti, onda značenja malo, veliko, dugo ili kratko gube svoju vrijednost. Sigurno da ova predstava ili neka druga predstava kad kažem da je glumim četrnaest godina ili trideset godina, kako je to kod predstave "Glumac je … glumac je … glumac", onda predstavlja neku vrijednost i nešto što je neobično u ovim područjima. Ali kad to promatramo iz mog ugla, onda je to nešto sasvim normalno. Ne može doći do zasićenja zato što kazalište ima onaj oblik koji nema ni jedan drugi medij. Zato što je to umjetnost u kojoj se pojavljuje živ čovjek. Znači, i ja starim kroz predstavu i mijenjam neke nijanse u odnosu prema državi, prema braku i prema nekim filozofskim sentencama koje postoje unutra. Isto je i s duhovitim stvarima koje su mi pale napamet prije četrnaest godina. Ali ona ostaje takva kakva jest u nekom izvornom načinu razmišljanja.
I ove moje predstave su kao dani koje živite. Svaka je kao neki dan vašeg života. Kad bih vas ja pitao kako vama ne dosadi živjeti svaki dan, ili kad bih vam rekao zašto radite iste stvari u životu, što ne promijenite? Zašto ne perete noge jedanput na ulici i zašto ne perete zube u krevetu? O tome se radi. A ta neka vrsta ponavljanja umjetnosti je interesantna, jer kada se gleda iz aspekta teatra ili dramaturgije, onda ponavljanje predstavlja jednu reprodukciju. Kad ste vi unutra i kad ste vi taj koji ponavlja, kao što sam ja glumac koji svaki dan izvodi svoje predstave, onda znači da ih doživljavate na neki drugi način. Ne kao ponavljanje nego stvarno kao prvi put. Ovu predstavu koju sam večeras odglumio, bez obzira što sam već bio ovdje i već je izvodio, ovo je prvi put da je glumim večeras. Jer je prvi put ovakva. Sutra kad bih došao opet bi bilo prvi put, kad gledamo iz te neke filozofije. Tako bi nekako trebalo i ženu promatrati, kad je svaki put vidimo, gledati je kao da je prvi put u životu vidite. Ako je gledamo kao da je gledamo već sto godina, naravno da onda više nema te početne radosti.
Za glumu nikad umoran
U cijelom nizu predstava koje ste u svom životu postavili i u kojima ste glumili, a njih stvarno ima velik broj s obzirom na to da ste počeli vrlo mladi, biste li mogli izdvojiti koju od njih kao najdražu?
Teško da bi mogla biti najdraža, ali sigurno da u ovoj kvantiteti postoje predstave koje su jako interesantne. Možda bih ovdje izdvojio treću predstavu koju sam odigrao u Ljubljani. Boris Kavaca, veliki slovenski glumac, pozvao me da predstavu odigram u ljubljanskom Slovenskom narodnom gledališču. Dobiti termin u takvom kazalištu s nacionalnim predznakom nije baš lako. Dvorana je bila rasprodana skoro mjesec dana prije izvođenja predstave, a kad sam nastupio i kad sam završio, publika je ustala na noge. To je nešto što se nije dogodilo ni Titu, ni Kardelju kad su tamo držali govor. A dogodilo se meni i mojoj predstavi.
A opet postoji niz predstava koje imaju drugih vrijednosti. Recimo, ja dosta često glumim predstave po kućama, u situacijama kad ljudi žele doživjeti umjetnost ili kazalište opet iz nekog drugog ugla, u nekoj drugoj atmosferi. To puno radim. To su me Slovenci naučili i godišnje sigurno igram 20 do 30 takvih predstava. To su prigodne zabave, kad ljudi slave godišnjice ili se žene.
Zapravo, skoro su sve vaše predstave rasprodane, barem ovdje u Hrvatskoj.
To je nešto divno. I kad čovjek doživljava takve stvari i kad to traje godinama, onda nekako razmišljam da čak i kad sam umoran, a nisam umoran, da ne bih smio biti umoran. Čak i kad mi se ne glumi, nikad mi se ne ne glumi.
Kazalište kao nova dimenzija života
Sad jedno teško pitanje. Kako ste postali glumac? Kako čovjek izabere ovaj poziv kao glavnu životnu preokupaciju?
To je stvarno jedan stjecaj okolnosti u kojima sam rastao. Ja mislim da svaki čovjek ima neke svoje želje što bi želio biti čak i kad ih nije svjestan, i koje on razvija kroz svoj život. Ja sam se s kazalištem upoznao u svojoj 16. godini kad je otvoren dramski studio u Sarajevu. To je svojevrsna prva glumačka škola u Sarajevu koja je trebala uspostaviti novu generaciju mladih bosansko - hercegovačkih glumaca, školovati ih i pripremiti ih da ponesu taj neki kulturni milje u budućnost. E ta nova generacija, njoj pripadam ja. Mene je nekako taj svijet privukao, interesantnost tih doživljaja ili način na koji sam živio i na koji sam upoznavao sredinu u kojoj sam živio na drugačiji način kroz umjetnost, pogotovo kroz kazalište, dalo mi je jednu novu dimenziju života. Ali bio sam previše mlad da bih to mogao razumjeti na ovaj način na koji sad razmišljam.
Poslije sam završio Akademiju i Filozofski fakultet jer sam želio steći nekakvo obrazovanje. Ja sam ona generacija pedesetih, nekako najzdravija generacija našeg društva zato što smo rasli u mirnim uvjetima gdje je država već plovila nekim svojim putem. Nacionalistički separatisti koji su tražili podjelu raščlanili su se, većina ih se raselila, a religija je stavljena na distancu. Jesmo li bili proba za Europu ili svijet, ne znam … Ali ta generacija kojoj ja pripadam imala je neke privilegije. Putovali smo svijetom, bili smo ekonomski dosta situirani, svi smo mogli završiti fakultete. Nikome to nije predstavljalo problem zato što je država kao institucija to pravo davala svima.
Iz egzistencijalne borbe u internacionalni uspjeh
Rekli ste da ste puno putovali, ali vi ste se u inozemstvu i zaustavili. U Austriji ste stali i preselili ste se onamo. Početak u novoj državi nikada nije lak, kako ste se ne samo održali već i postići velik uspjeh i ugled u inozemstvu?
Nekako bauštela je prva stvar koja padne na pamet svima koji dolaze tamo. Drugo što vam padne na pamet je da se potrudite i izmislite kako izbjeći sve te zakone koji tamo postoje i kako da ne platite punu cijenu to što ste se vi, vaš auto i porodica parkirali tamo. Tamo se svako parkiranje plaća. Ja sam imao tu sreću pa sam te krizne godine vrlo lijepo prošao. Uspostavio sam odnos do te neke nove kulture, nove religije, novih ljudi, novog oblika shvaćanja umjetnosti kojom se ja bavim. Prvo sam glumio u njemačkim predstavama, i imao sam sreće što sam glumio u jako dobrim i interesantnim predstavama. Onda sam počeo baviti se i režijom predstava zato što sam u tom nekom sazrijevanju osjetio kako bi se i tako mogao izraziti. Osjećao sam jednu potrebu za time. Osim toga, stalno sam živio u jednom strahu hoću li u tom kapitalističkom svijetu osigurati sebi egzistenciju. Taj strah koji je stalno prisutan u zapadnom svijetu, strah hoćete li svakog mjeseca moći platiti račune i ta cijena što ste tamo parkirani potiče vas na razmišljanje što biste sve mogli raditi kako ne biste došli u jednu takvu krizu. Tako sam se počeo baviti i režijom, kao neka vrsta dopunske nastave. I to je bilo lijepo, pogotovo u toj sredini.
Nakon toga počeo sam se baviti jednom vrstom pedagogije kroz umjetnost. Pokrenuo sam jedan projekat u Salzburgu, projekat Th/ea/rt/o. To je zabava i edukacija kroz umjetnost, znači, pokušao sam se prvo baviti istraživanjem navika, osobina i karaktera djece jer sam radio i sa psiholozima i sociolozima. Tamo sam postigao velik ugled i taj je projekat jedna institucija koja u Europskoj uniji ima svoje ime, što znači da smo na neki način priznati.
Jednog je dana došao poziv da radim na Akademiji u Linzu, koji sam prihvatio. Na Akademiji sam radio pet godina i to me na neki način potpuno promijenilo. Zato što sam poslije toliko godina glumljenja ili načina razmišljanja o kazalištu došao u situaciju da to svoje znanje složim, da ga postavim po temama i od toga napravim nekakav sistem koji bi mogao prenijeti drugima. Nakon pet godina nekako sam se tu zamorio pa sam se odvojio od te pedagogije zato što ona traži kompletan angažman. Onda sam se malo okrenuo i vidio da su se u ovim novim državama na prostorima bivše Jugoslavije ponovno otvorile mogućnosti da se vratim kao umjetnik u jednom novom vremenu, obliku, ali u istom prostoru. Tako da ja Cabares glumim sad već četrnaest godina u Ljubljani, u Zagrebu ga igram osmu godinu, u Beogradu petu godinu … Znači, nekako živim na istim prostorima na kojima je prije bio komunizam. Sad se to zove kapitalizam, a možda će za koju godinu kad i ovaj kapitalizam propadne doći neka druga opcija.
Što čovjek može kad hoće
Radite li na novim predstavama?
Dosta planski radim na tome da svake godine ulazim u projekte, pored svega što stalno igram, kao što su "Cabares Cabarei", "Glumac je … glumac je … glumac", "Kobajagi donijela me roda" i Čehovljevog "Medvjeda". Prošle sam godine napravio novi kabare koji se zove "Međuigre 0-24". Već tri godine na beogradskoj Pink televiziji glumim u jednoj seriji koja je prošle godine izabrana među deset najboljih sitcoma u svijetu. Zatim, režirao sam Carla Goldonija u Trstu, njegov "Il Campielo". Trenutno, na veliko zadovoljstvo, radim u Kerempuhu. Radim jedan francuski vodvilj, vrlo interesantan i duhovit, od Raffy Sharta "Moja žena zove se Maurice". I režiram je i glumim u njoj. Odlučio sam raditi ovu predstavu u kojoj nema političkih asocijacija, nema viceva, nema prizemne banalnosti. Nema ovog humora koji proizvodi televizija poput nekog smetlišta, koji ljudi jedu sve u želji da se spase od ove globalizacije i kapitalizma, misleći da je to smiješno i da ih na neki način rasterećuje. Ovo je komedija situacije u kojoj nema ni jedne asocijacije banalnosti kojom smo danas opsjednuti.
Pa kad vi sve ovo stignete i odakle vam inspiracija za sve ovo?
Dan traje 24 sata i čovjek može jako puno toga napraviti. Ako polazimo od toga da se 100 metara može pretrčati za manje od deset sekundi, znate koliko čovjek može pretrčati za 24 sata. Kad hoće.
Poruka za kraj?
Što sjedite doma kod kuće, idite u kazalište!
M. Novosel